S druge strane, mogli biste pomisliti da se sam gnjev Božji spustio na vas. Ali, vjerojatno ćete koji put zaboraviti podići ruku prije nego progovorite ili ćete možda žvakati na satu.

Postoji nekoliko pravila koja su mi zaista važna i još mnogo drugih u čijoj sam provedbi jednostavno loša. Evo kako izgleda popis mojih najgorih razrednih pravila.

STROGI ‘DRESS-CODE’

Jedna od poruka koju želim prenijeti svojim učenicima jest to da smo mi ozbiljni ljudi koji se bave ozbiljnim poslom. Ja poučavam jezik. Zaista vjerujem da je naučiti dobro čitati i pisati stvar života i smrti.

Nemamo ni trenutak za bacanje zato što nas čekaju važne stvari svaki dan.

Ono što nas može omesti jest da moram provesti 10 minuta provjeravajući da neka od djevojčica ne nosi lažne nokte i da dječaci nisu u trenirkama. I da, znam, oni se moraju naučiti odijevati profesionalno, ali postoji dob u kojoj je to prikladno, a 12 godina nije ta dob.

NEMA HRANE I ŽVAKAĆIH GUMA U UČIONICI

Ako pojedete doručak oko 6, do 9 ili 10 bit ćete prilično gladni. Znam to jer uvijek kod sebe imam nešto voća ili zrnatih čokoladica koje mogu pojesti tijekom dana. Nije se toliko teško koncentrirati na razred ako dijete kraj vas jede bananu.

Ali, prilično je teško koncentrirati se kad osjećate kako vam želudac probavlja samoga sebe. Od učenika tražim da njihove grickalice budu barem donekle zdrave.

BEZ PAMETNIH TELEFONA

Naši učenici bi svoje telefone trebali ostaviti u svojim ormarićima i to mi se čini ludo. Pola vremena ti uređaji doista imaju neku korisnu svrhu u učionici.

Bilo bi mi drago, nakon što su napisali svoje bilješke, da ih fotografiraju mobitelima. Tako znam da ih neće izgubiti. Ako radimo neki grupni rad, želim da mogu brzo i efikasno razmijeniti informacije. A ako povremeno nečiji mobitel zazvoni tijekom sata, to nije veliki problem. Isključite ga, stavite u džep i nastavite sa životom.

Nema potrebe za sukobom. Ali, teško je imati taj stav kad u vašoj školi postoje učitelji koji zaplijene mobitele ako ih vide u djetetovu džepu – bez obzira na to koriste li ih učenici. To pravilo mora se uskladiti s današnjim vremenom.

BEZ VULGARNOSTI

Ako dijete opsuje drugo dijete u razredu (ili ne daj, Bože, mene), tad imamo veliki problem. Ali, ako dijete promrmlja “k vragu” jer mu je pukao vrh olovke treći put u kratko vrijeme, jednostavno se ne mogu naljutiti zbog toga. Svi smo bili u toj situaciji. Iako još nisam koristila vulgaran jezik pred razredom – što smatram velikim postignućem – svjesna sam da je samo pitanje vremena kad ću posrnuti.

Tako dugo dok nije riječ o nečemu zlobnom ili nedostatku poštovanja, mislim da svi možemo imati barem malo razumijevanja jedni prema drugima na satu jezika.

Znam da djeca trebaju granicu i dosljednost i da bih vjerojatno trebala biti bolja u provedbi nekih od spomenutih pravila. Ali, naposljetku, moj odnosi s učenicima i našim ciljevima za njihovo učenje puno su mi važniji od toga žvaču li oni na mom satu. Dok ne nauče čitati i pisati kao da im životi ovise o tome, neću se previše zabrinjavati žvakaćim gumama, mobitelima i slično…

……………………

NAPOMENA:

• We Are Teachers je online zajednica edukatora čija je misija inspirirati učitelje i pomoći im dijeljenjem praktičnih razrednih ideja, savjeta i učiteljskog humora.
• Izvor: weareteachers.com