Školstvo u medijima
VODEĆI ISTRAŽIVAČ SREĆE TVRDI…
Djecu pogrešno savjetujemo o tome kako uspjeti u životu
objavljeno: 19. srpnja 2017.

Ali, prema svim istraživanjima koje sam radila za svoju knjigu STAZA SREĆE, mnoge široko rasprostranjene teorije o tome što je potrebno kako bi se uspjelo u životu zapravo su kontraproduktivne.

Naravno, daju kratkoročne rezultate. Ali, s vremenom dovode do izgaranja, a rezultat je manji uspjeh. Evo nekih od najštetnijih teorija o uspjehu koje prenosimo djeci i što ponuditi umjesto njih.

  • Što kažemo djeci: Gledajte u budućnost. Vizualizirajte nagradu.
  • Što bismo trebali reći: Živi (i radi) u sadašnjem trenutku.

Teško je ostati čvrsto fokusiran. Istraživanja pokazuju da naš um luta 50 posto vremena koje provedemo budni. A kad naše misli lutaju, često počinjemo razmišljati o prošlosti ili se brinemo za budućnost, a to nas vodi u negativne emocije kao što su ljutnja, kajanje i stres.

Um koji je neprestano usredotočen na budućnost, dobre ocjene ili upis na fakultet, skloniji je tjeskobi i strahu. Dok malo stresa može motivirati, dugotrajni kronični stres šteti našem zdravlju i intelektualnim kapacitetima kao što su pozornost i pamćenje.

Djeca su uspješnija i sretnija kad nauče biti prisutna u trenutku. Kad su ljudi sretni, sposobniji su bolje učiti, misliti kreativnije i lakše rješavati probleme. Istraživanja pokazuju da nas sreća čini 12 posto produktivnijima. Pozitivne emocije čine nas otpornijima na stres, pomažući nam prebroditi izazove i zastoje kako bismo se što prije mogli vratiti na put uspjeha.

Svakako je dobro za djecu da imaju ciljeve prema kojima će se usmjeriti. Ali, umjesto da ih uvijek potičemo da se fokusiraju na sljedeći korak, pomozimo im da se usredotoče na zadatak koji upravo obavljaju.

  • Što kažemo djeci: Stres je neizbježan, guraj dalje.
  • Što bismo trebali reći: Nauči se opustiti.

Djeca se osjećaju tjeskobno u sve ranijoj dobi, brinu se o ocjenama i osjećaju pritisak u želji da budu uspješna u školi. Uznemirujuće je to da smo svjedoci i samoubojstava djece zbog stresa, posebno u sredinama gdje se očekuje uspjeh kao što je Silicijska dolina.

Način na koji se nosimo s vlastitim životom poručuje djeci da je stres neizostavni dio uspješnog života. Ispijamo kofein i pretrpavamo svoj dnevni raspored, neprestano jureći i izgarajući, toliko smo ubrzani da noću trebamo alkohol, tablete ili xanax kako bismo došli k sebi.

Sve u svemu, takav stil života nije dobar model za djecu. Nije čudno to što su istraživanja pokazala da djeca čiji roditelji doživljavaju izgaranje na poslu i sama doživljavaju izgaranje u školi češće nego njihovi vršnjaci.

  • Što kažemo djeci: Uvijek budi uposlen.
  • Što bismo trebali reći: Zabavljaj se ne radeći ništa.

Čak i u našem vremenu ljudi na Zapadu više vrednuju emocije visokog intenziteta poput uzbuđenja od emocija manjeg intenziteta poput smirenosti. Rasporedi naše djece su pretrpani izvannastavnim aktivnostima i obiteljskim izletima i ostavljaju premalo slobodnog vremena.

Nema ničeg lošeg u uzbuđenju, zabavi i traženju novih iskustava. No, uzbuđenje, kao i stres, iscrpljuje našu psihologiju zadirući u naš mehanizam „borbe ili bijega“, čime nesvjesno možemo navesti svoju djecu da izgore svoju energiju vikendom ili poslije škole, pa ostaju s manjkom resursa kad im je najpotrebnije.

Štoviše, istraživanja pokazuju kako je vjerojatnije da ćemo do briljantnih ideja doći kad nismo usredotočeni. Dakle, umjesto da pretrpavamo raspored svoje djece, trebali bismo im osigurati vrijeme u kojem će biti prepuštena sama sebi. Djeca svaku situaciju, poput na primjer sjedenja u čekaonici, pretvaraju u igru. Također je dobro iskoristiti vrijeme za smirujuće aktivnosti poput čitanja knjige, šetanja psa ili jednostavno ležanja pod drvetom i gledanja u oblake – sve to može im pomoći da se suoče sa životom smirenije i sigurnije. Slobodno vrijeme pomoći će djeci da budu inovativnija i kreativnija. Što je još važnije, pomoći će im da se nauče opustiti.

  • Što kažemo djeci: Igrajte svom snagom.
  • Što bismo trebali reći: Činite pogreške i naučite gubiti.

Roditelji su skloni doživljavati svoju djecu prema njihovim jačim stranama i onome što im prirodno dobro ide. Kažu da je njihovo dijete „matematičar“ ili „druželjubiv“ ili „umjetnik“. Ali, istraživanje koje je provela Carol DWECK sa Sveučilišta Stanford pokazuje da takav način razmišljanja ukalupljuje dijete u jednu osobnost, pa mu je teže isprobavati nove stvari i okušati se u nečemu drugom. To mu otežava neuspjeh i čini ga depresivnijim kad se suoči s porazom.

Naš mozak je građen za učenje novih stvari i učenje iz vlastitih pogrešaka može biti samo dobro dok smo mladi. Zato, umjesto da samo prepoznate djetetove prednosti, naučite ga da može sve što poželi, dokle god je voljno potruditi se. Istraživanja Carol Dweck, autorice bestselera Mindset, pokazuju da su djeca tada optimističnija, s više entuzijazma pristupaju izazovima i manje su sklona lošem mišljenju o sebi i svojim talentima.

  • Što kažemo djeci: Znaj svoje slabosti i ne budi mekan.
  • Što bismo trebali reći: Budi blag prema sebi.

Skloni smo misliti da je samokritika dobra za napredak. Dok je samouvjerenost, naravno, dobra, roditelji su također skloni učiti djecu da budu previše samokritična. Ako roditelj govori djetetu da treba biti otvorenije, dijete to procesuira kao kritiku svoje prirodne introvertiranosti.

No, istraživanja pokazuju da je samokritika u osnovi samosabotaža. Drži vas fokusiranima na ono što s vama nije u redu, smanjujući vaše samopouzdanje. Čini vas strašljivima, šteti vašoj izvedbi, navodi vas na to da prerano odustajete i vodi k lošim odlukama. Samokritika vas čini depresivnijima i tjeskobnijima kad se suočavate s izazovima.

Roditelji bi trebali poticati djecu da razviju stav suosjećanja sa sobom, što znači odnositi se prema sebi onako kako biste se ponijeli prema prijatelju u nevolji ili patnji. To ne znači da si vaša djeca trebaju previše ugađati, nego jednostavno reći sebi da je u redu sramiti se i da njihova osobnost nije po prirodi tako otvorena kao kod neke druge djece. Takav stav pomoći će im da se suoči s izazovom, nauče socijalne vještine i uče iz svojih pogrešaka.

  • Što kažemo djeci: Velika riba jede malu, zato ciljaj prvo mjesto.
  • Što bismo trebali reći: Pokaži suosjećanje prema drugima.

Istraživanja pokazuju da su, od djetinjstva nadalje, naše socijalne veze najvažniji preduvjet za dobro zdravlje, sreću i dugovječnost. Pozitivni odnosi s ljudima ključni su za našu dobrobit, što zauzvrat utječe na naše intelektualne sposobnosti i konačni uspjeh.

Štoviše, dopadljivost je jedan od najsnažnijih preduvjeta za uspjeh, bez obzira na razinu sposobnosti. Knjiga Adama GRANTA Uzimanje i davanje kaže da, ako izražavate suosjećanje s ljudima oko sebe umjesto da gledate samo sebe, bit ćete dugoročno puno uspješniji – dok god ne dopuštate da vas se iskorištava.

Djeca su prirodno suosjećajna i ljubazna. Ali, psihologinja Jean TWENGE u svojoj knjizi Generacija JA piše da su mladi ljudi sve zaokupljeniji sobom, stoga je važno potaknuti prirodan instinkt djeteta da vode brigu o tuđim osjećajima.

Istina je da je svijet okrutan. Ali, bio bi puno manje okrutan kad bismo srezali međusobna natjecanja i više cijenili međusobno slaganje.

………………

NAPOMENA: 

  • Quartz – digitalna platforma s vijestima za poslovne ljude u novoj ekonomiji i različitim vidovima inteligentnog i kreativnog novinarstva.
  • Autorica članka – Emma SEPPALA, znanstvena direktorica Centra za istraživanje empatije i altruizma na Sveučilištu Stanford.
  • Izvor: qz.com