[Piše: Tatjana BARAT, pokretačica inicijative “Hrvatske škole koje mijenjaju lice lektire”] …uvježbavanje usmenog i pisanog izražavanja na temelju zadataka koji će proizlaziti iz lektire, osvješćivanje razlika između standardnog jezika i zavičajnih idioma.

Sve to u konačnici dovodi do razvijanja jezično-komunikacijskih sposobnosti koje su učenicima potrebne ne samo u svim nastavnim predmetima u školi, nego i u svim kasnijim razdobljima života.

Iako u široj javnosti vlada mišljenje da učenici ne vole lektiru, a da su načini kojima im se ona nastoji prikazati zastarjeli, postoje hrvatske škole čiji učitelji i nastavnici razbijaju sve te predrasude i pokazuju da lektira može biti ne samo poučna, nego i zabavna. Oni ne čekaju kurikularnu reformu, nego svojim radom svakodnevno unose promjene u svoje učionice, što pokazuje i inicijativa “Hrvatske škole koje mijenjaju lice lektire”.

               INOVATIVAN PRISTUP NASTAVI

Jedna od takvih škola je OŠ Strahoninec, u Međimurskoj županiji, koja svake školske godine niže iznimne rezultate na županijskim i državnim natjecanjima iz različitih nastavnih predmeta, a inovativnost u nastavi primijećena je i daleko izvan granica županije.

Učiteljica hrvatskog jezika Dijana PASARIĆ koja radi u spomenutoj školi, a čiji je izniman rad primijetila i struka, svjesna je koliko učitelji mogu utjecati na učenike, kao i da novo digitalno vrijeme sa sobom nosi promjene koje se trebaju ukomponirati u nastavu. U svojoj redovnoj nastavi, kao i u izvannastavnim aktivnostima filmske i novinarske skupine, čija je voditeljica, koristi tehnologiju kako bi modernizirala nastavu, a nagrade koje osvaja s učenicima govore o njezinom uspjehu.

No, njezina je nastava posebna po pristupu lektiri. Naime, na satima lektire učiteljice Pasarić nije moguće naići na suhoparno vođenje bilježaka i prepričavanja događaja iz knjige.

Njezini učenici snimaju filmove, radijske igre i reklame na temelju lektirnih djela, a koliko uživaju u tome, govori i to što s nestrpljenjem iščekuju svako novo snimanje. “Breza”, “Trojica u Trnju”, “Bajka o ribaru i ribici”, “Veli Jože”, “Divlji konj”, “Prosjak Luka”, “Junaci Pavlove ulice”, “Bijeli klaun” i “Koko u Parizu” samo su neka od brojnih djela kojima je sa svojim učenicima udahnula novi život.

ANKETOM SAZNALA UČENIČKE ŽELJE

Dijana Pasarić već dvanaest godina radi kao učiteljica hrvatskog jezika, a prije četiri godine odlučila je promijeniti svoj i učenički pristup interpretiranju i analiziranju lektirnih djela u nastavi. Kako kaže, iz mjeseca u mjesec sve joj je više učenika počelo govoriti da nisu pročitali lektiru i neka im zapiše u imenik negativnu ocjenu pa je tada shvatila da je vrijeme za korjenitu promjenu.

“Odlučila sam čuti mišljenje svojih učenika, pa sam napravila anketni upitnik kojim sam tražila i njihove prijedloge, ideje o tome kako bi oni voljeli obraditi pročitano lektirno djelo. Većina učenika je predložila glumu. Stoga smo i u tome smjeru krenuli”, objašnjava učiteljica Pasarić.

Učenike je podijelila u skupine, a nakon što su pročitali određeno djelo, morali su sami odabrati željeni dio knjige i pripremiti dramsku igru koju su krajem mjeseca predstavili ostalim učenicima u razredu.

SPONTANA IDEJA O SNIMANJU FILMOVA, RADIOGARA I REKLAMA

 Tijekom predstavljanja sasvim je slučajno nastala ideja koja je kasnije inspirirala i brojne druge učitelje i nastavnike hrvatskog jezika diljem Hrvatske.

“Kad su predstavljali svoju dramatizaciju lektirnog predloška pred ostatkom razreda, učenici su me pitali mogu li snimiti dramsku igru kod kuće kako bi mogli promijeniti i scenu i kostime. Kad su na sat donijeli svoje radove, uvidjela sam da su oni nesvjesno napravili film. Tijekom snimanja promijenili su rakurs, plan, pokrenuli su kameru i napravili film. Taj je film bio dodatna motivacija ostalim učenicima u razredu i školi”, prisjeća se učiteljica Pasarić.

​

BREZA – Dramska igra, 8.razred

…………….

Upravo je tada počeo inovativni projekt snimanja filmova prema lektirnim predlošcima, a kasnije su zadaci bili prošireni snimanjem radioigara i reklama, čime je prof. Pasarić povezala sat lektire s medijskom kulturom, koja je vrlo važan element poučavanja hrvatskog jezika.

U ŠKOLSKOJ KNJIŽNICI TRAŽI SE KNJIGA VIŠE

 Njezino iskustvo govori da je spoj lektire i medija učenicima i najdraži, a nerijetko je iznenade svojim originalnim idejama.

“Učenici vole gledati svoje prijatelje i sebe u takvim radovima. Veselim se kad se bliži kraj mjeseca i kad me učenici počinju zapitkivati mogu li oni prvi prezentirati svoj rad ili kad žele pogledati nekoliko puta svoje radove i radove svojih prijatelja. Čak ih zanima što su napravili i ostali učenici u školi, a često petaši žele vidjeti radove starijih kako bi nešto novo naučili i primijenili u svojim sljedećim radovima. Učenici su vrlo vješti u korištenju tehnike potrebne za takav rad za koji je dovoljan samo mobitel, pa su vrlo kreativni i inovativni iz mjeseca u mjesec”, ističe profesorica Pasarić.

Zamjetno je veće zanimanje njezinih učenika za čitanje lektire, a posebno za sate interpretacije lektirnih djela. Često primjećuje da učenici krajem mjeseca žure u knjižnicu zamijeniti knjige kako ne bi ostali bez svog primjeraka lektirnog naslova koji je sljedeći na popisu. Kako kaže, posebno je veseli što je u takvom pristupu lektiri primijetila nasmijane i sretne učenike koji su inače povučeni i tihi na nastavi, pa čak i one koji su slabiji u jezičnom izražavanju.

DOŽIVLJAJ DJELA ODREĐUJE USPJEH SATA

Dakako, prof. Pasarić svjesna je činjenice da neće svi učenici obožavati čitati lektiru, no smatra da je na učiteljima i nastavnicima hrvatskog jezika pokušati prenijeti baš svakome učeniku jedinstven doživljaj djela. Spajanje lektire i medija kojima su današnji učenici ionako svakodnevno okruženi najbolji je put do toga, posebno ako su oni sami sudionici filma ili reklame.

“Svaki učenik može posebno doživjeti lektirno djelo ako sebe poistovjeti s likom iz njega. Učenici posebno vole karakterizirati likove iz djela ako su to u njihovim radovima bili njihovi prijatelji iz razreda. Učenici jače dožive postupke likova i njihove rečenice ako ih izgovaraju njihovi prijatelji, ako ih odglume njihovi prijatelji, ako im posredstvom bilo kojeg medija to prenesu njihovi prijatelji iz razreda. Iskustvo takvog rada govori mi da je takav doživljaj djela za današnje učenike dugotrajniji nego bilo koji drugi”, zaključuje Dijana Pasarić.

Čak i nakon nekoliko mjeseci, pa i godina, učenici na hodnicima prepričavaju dogodovštine sa snimanja, kao i smiješne i dirljive trenutke nekadašnjih uradaka. Upravo su takva sjećanja ono najbolje što mogu ponijeti iz škole, a učitelji OŠ Strahoninec itekako su svjesni toga. [ IZ DRUGIH MEDIJA | citajknjigu.com | Piše: Tatjana BARAT, pokretačica inicijative “Hrvatske škole koje mijenjaju lice lektire” | fotografije i video: OŠ Strahoninec ]