Zašto odrasli vjeruju u naivne dječje izgovore, objašnjava ruska psihologinja Ksenija SBORŠIKOVA.

1) NISAM VIDIO, NIJE SE DOGODILO

Mnogi ljudi jednostavno ne vole kopati po osjetljivim pitanjima. Najčešće je to nesvjesna obrana. „S mojim djetetom je sve u redu, iako malo izvrće istinu, ali ništa strašno.“ Dok sve izgleda više-manje normalno, možemo se ponašati kao i uvijek, baviti se svakodnevnim stvarima i ne tratiti snagu i živce na razjašnjenje neočekivane situacije. To je glavni razlog zašto mnogi roditelji dugo ne zamjećuju ozbiljne probleme, na primjer upotrebu narkotika.

Što činiti? Važno je obratiti pozornost na svoje dijete i samog sebe, svoje slutnje. Jer, čak i kad se situacija čini uobičajenom, svejedno se podsvjesno pojavljuje određen nemir koji je najlakše odbaciti. Potrebno je potruditi se i pobrinuti da ga ne odbacimo. Vrijedi porazgovarati s nekim – mužem, prijateljicom, kolegama, psihologom.

2) PRIJETNJE IONAKO NEĆE DJELOVATI

Mnogi roditelji rado bi na čistac izveli postupke svojih tinejdžera, ali svjesno ili nesvjesno osjećaju da prijetnje ne pomažu. Pokušavaju zadržati iluziju da dijete uvažava mišljenja roditelja i da su sin ili kćerka, kao i nekad, dobro dijete i da si ne bi dopustili određenu situaciju. Neizvjesno je što će se dogoditi kad se ta iluzija razbije, možda veća lukavost ili otvoreni bunt, ali roditelji to obično ne žele provjeriti.

Što činiti? Za početak je važno shvatiti da hinjeno poštovanje nema nikakve veze sa stvarnim poštovanjem. Tinejdžer se pretvara da su mu roditelji još autoritet, a oni se pretvaraju da mu vjeruju. Odnos se pretvara u formalnost. U takvoj situaciji važno je odlučiti, prvo, koja su vam ograničenja važna i, drugo, koja je moguće provesti. Postavljati zahtjeve i inzistirati na njima moguće je jedino ako se prvo podudara s drugim. Na primjer, uloga roditelja je odrediti vrijeme povratka kući, a ako tinejdžer ne razumije da je to ozbiljan zahtjev i kasni, ne treba ga pustiti u kuću. Da, težak i neugodan zadatak za roditelje, ali značaj vaših zahtjeva će nepogrešivo doći do njega.

3) RODITELJI JEDNOSTAVNO NE ZNAJU KAKO

Događa se da roditelji nisu sigurni kako reagirati. s jedne strane djeca ne bi smjela piti, pušiti i praviti ekscese, ali svi smo bili tinejdžeri i sjećamo se kako je to bilo, uključujući eksperimentiranje i smiješne izgovore. Važno je razabrati što se može, a što zaista ne. S odraslom osobom to je lako, s djetetom također, ali s tinejdžerom je komplicirano. Čak i kad je jasno koja su njegova ograničenja, nije jednostavno s njim o tome razgovarati. Na primjer, pušenje. Pušenje je očito štetno, ali ako je i otac pušio u četrnaestoj godini, predavanje o nezdravosti nikotina teško će proći. Ili seksualni odnosi. Mnogo odraslih ne zna kako o tome govoriti s djetetom. Radije preskaču tu temu. Kad smo mi bili tinejdžeri, o tome smo govorili, u najboljem slučaju, na nekom od posebnih lekcija u školi. Morate sami postaviti odgovarajući ton u odgovarajuće vrijeme i naći odgovarajuće riječi. Ili jednostavno izbjegavati taj razgovor.

ŠTO ČINITI? Za početak priznati sebi da taj put nije lak. Ako vam je iskren i otvoren odnos s djetetom važan, to onda zahtijeva iskrenost i otvorenost i od vas. Ako govorite o štetnosti pušenja, morate i sami prevladati svoju ovisnost, inače će vaše riječi zvučati licemjerno. Ako govorite o kontracepciji, morate objasniti što i kako.

Roditelji uvijek sami odlučuju o tome čemu vjerovati, na čemu inzistirati, kakve situacije ne razjašnjavati. To zaista nije lako – naći pravi ton odnosa s tinejdžerom. Pokušajte ne skliznuti u prijateljski odnos, gdje se s mamom može o svemu raspravljati kao s prijateljicom, ne izgubiti svoju poziciju odrasloga i pritom se ne pretvoriti u kartonsku maketu roditelja koji nema stvarnu vezu ni iskreni odnos sa svojim djetetom.

………………

NAPOMENA:

• Mel.fm – stranica na ruskom jeziku posvećena obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm