… ali – budimo iskreni – ne može li učenik sva ta znanja danas bez problema pronaći u svom udžbeniku i na internetu?

Svi učitelji koji su ikad na svojoj koži osjetili muku učeničke nemotiviranosti u razredu dobro znaju da nije dovoljno samo biti car u svome predmetu. Učenici traže više od toga. Oni traže da ih čujemo, osjetimo, pročitamo signale koje nam šalju: usporimo, ako ne razumiju; odustanemo od onoga što smo planirali za taj sat i radimo nešto drugo, ako vidimo da su preumorni; prepoznamo da njihova drskost i neposlušnost nisu rezultat neodgoja ili zločestoće nego  poziv u pomoć, jauk njihove zbunjenosti, uplašenosti, usamljenosti…  Učenici su često samo žedni pozornosti, uvažavanja, ohrabrenja, poticaja, prilike da u razgovoru pokažu kako razmišljaju i znaju i ono što ih inače ne ispitujemo za ocjenu, prilike da pokažu kako bi riješili problem, a ne da nam samo prepričavaju što su zapamtili. Puno više od podataka kojima bismo ih mogli zasuti treba im naš osmijeh, naša čovječnost i toplina, osjećaj da smo im važni, da smo zbog njih u razredu. A upravo to im ni najbolji udžbenik, ni sva tehnologija svijeta ne mogu dati. MI smo onaj čarobni sastojak zbog kojih će biti motivirani učiti ono što ih želimo naučiti.

Drage kolegice i kolege, danas, kad ponovno uđemo u razred, sjetimo se najvažnijega. Ne trudimo se   biti samo sveznalice koje dobro objašnjavaju gradivo, kontrolori naučenoga i suci koji mjere za koju ocjenu vrijedi ono što učenici znaju. Budimo više od toga. Budimo ono bez čega naši učenici ne mogu: budimo njihova toplina i svjetiljka za staze kojima će sami kročiti. Pomozimo im da otkriju genija koji čeka u njima i krila koja imaju, ali ih još ne znaju rasklopiti da bi mogli poletjeti.  

Piše: Dinka JURIČIĆ