… koja je popratila pjesnika i njegovo stvaralaštvo. Šteta! A antologijski i neupitni pjesnik je zaslužio malčice više.

Zato, kažimo o Kranjčeviću, pjesniku po kojem se zovu brojne škole, o kojem govore njegovi stihovi, njegovo stvaralaštvo, njegova nezamjenjiva baština hrvatskoga jezika.

Zbog naše nove mladosti digitalnog doba, treba reći da je Silvije Strahimir KRANJČEVIĆ, hrvatski pjesnik, najznačajnija pjesnička ličnost realizma rođen u Senju 17. veljače 1865.

U rodnom Senju počeo je školovanje, a kako je htio postati svećenik, 1883. odlazi na teološki studij u Rim. Od toga ubrzo odustaje, napušta Italiju i vraća se u Zagreb. U hrvatskoj metropoli upisuje tečaj i nakon godinu dana postaje učitelj.

Budući da u Hrvatskoj nije mogao naći posao, odlučio je otići u Bosnu. Nakon učiteljevanja u nekoliko gradova po Bosni, za stalno se od 1893. nastanjuje u Sarajevu. Kranjčevićev početak pisanja poezije obilježile su uglavnom domoljubne pjesme i pjesme ljubavne tematike, da bi – kako je sazrijevao i kao čovjek i kao pjesnik – sve više prelazio na područje humanizma i kozmičkih vizionarskih trenutaka.

Prvu zbirku pjesama „Bugarkinje“ objavljuje 1884., gdje kroz istančanu, ali i naglašenu poetičnost potvrđuje svoje pravaško i hrvatsko političko uvjerenje. Kranjčević se, naime, nije samo deklarirao kao Hrvat i domoljub, on je to zaista bio i u njegovim se pjesmama osjeća tuga zbog ispaćene Hrvatske i njezinoga zarobljenoga, degradiranog naroda pod tuđinskom vlašću. Godine 1895. počinje uređivati „Nadu“, časopis u kojemu su pisali mnogi ugledni književnici, a 1898. objavljuje i svoju drugu zbirku jednostavno nazvanu „Izabrane pjesme“. U razdoblju od 1902. do 1908. izdao je još dvije zbirke: „Trzaji“ i „Pjesme“, dok su „Pjesnička proza“ i „Izabrana djela“ objavljena nakon njegove smrti u Sarajevu, 29. listopada 1908. Iako se o Kranjčeviću govori ponajprije kao o realistu, on je ujedno i jedan od najvećih romantičarskih pjesnika, buntovnog mentaliteta i umjetničkog osjećaja. Njegov romantizam obilježen je britkim ironičnim prizvukom od kojega nikada nije bježao i kojim se uvijek koristio u svojoj poeziji, a njegovo stvaralaštvo otvorilo je put graditeljima suvremene hrvatske poezije i modernizma.