■ Elina CEBOCA, učiteljica engleskog jezika, Kolumbija

Već pola godine predajem engleski u školi koja se nalazi u južnom dijelu Bogote. Bogota je podijeljena, na jugu živi najsiromašniji, a na sjeveru bogatiji sloj i intelektualna elita. Te se dvije kategorije ne miješaju te zato ljudi sa sjevernog dijela nikad ne zalaze na jug i obratno. Doći na jug i pridobiti ljude neizmjerno je teško. Moja smjena počinje u 6.30 i završava u 12.30. Ustajem oko pet ujutro, do škole mi je potrebno oko sat vremena. Ovdje nema metroa, funkcionira sustav autobusa koji su konstantno krcati ljudima.

Ministarstvo obrazovanja organiziralo je i platilo projekt učenja engleskog jezika u najsiromašnijim djelovima. Njihov cilj bio je pokazati djeci iz siromašnih obitelji da imaju izbor i budućnost, da nije nužno zatrudnjeti s 14 i ostatak života uzdržavati troje djece te da je znanje engleskoga glavna stvar koja im može pomoći u njihovu drugom životu. Ovo je u osnovi socijalni rad, što mi se sviđa jer svaki dan mogu vidjeti kako mijenjam njihove živote.

Kako biste postali učitelj u Kolumbiji, potrebno je pet godina obrazovanja. Fakultet se plaća, a cijena ovisi o fakultetu. Rad učitelja nije nimalo prestižan, to dokazuje i broj štrajkova koje organiziraju učitelji. U vrijeme dok sam ja predavala, štrajk je trajao dva tjedna, ali učiteljima su povećane plaće. Učitelji se prema tome odnose vrlo ozbiljno, spremaju se za štrajk, jasno razumiju što im je potrebno i što će im trebati te su spremni štrajkati toliko dugo dok se u školi ne pojavi kantina ili medicinska sestra.

Plaća u javnim školama ovisi o stupnju obrazovanja i iskustvu, a za povišenje plaće potrebno je proći beskrajan niz ispitivanja. Najčešće se plaće kreću između 900 tisuća kolumbijskih pesosa i 5 milijuna pesosa, što je oko 340 – 1800 dolara mjesečno. U privatnim školama plaće su i veće, ali zato vas u javnim školama plaćaju svih 12 mjeseci, a u privatnima 11 ili 10 mjeseci. Razredi su od 30 do 50 učenika, s otprilike podjednakim brojem djevojčica i dječaka. Praznici su dva tjedna u lipnju i tri ili četiri tjedna u prosincu, ljetni odmor kao takav ne postoji, ali zato su stalno različiti nacionalni praznici, rijetko se dogodi da radimo svih pet dana u tjednu. Učitelji nemaju nikakvih posebnih pogodnosti, plaće su niže, radiš stalno s 40 učenika, od kojih polovica ne želi uopće učiti. Istina, u posljednje se vrijeme trude pa je tako gradonačelnik poslao masažere koji su izmasirali sve učitelje. Ja tako prosvijetljene ljude nisam nikad vidjela.

■ Sophie PATON, učiteljica njemačkoga i francuskoga, Francuska

Radim već deset godina. Predajem njemački i francuski. Rođena sam u Austriji pa je njemački moj materinski jezik. Tri godine studirala sam na magistarskom studiju na Sorboni i još godinu dana prolazila obuku kako bih mogla dobiti posebnu diplomu koja mi omogućuje rad u srednjoj školi. Nakon što dobijete sve potrebne diplome i certifikate, naći posao nije toliko teško. Po pravilu bivate raspoređeni u obrazovnu ustanovu ili školu gdje ima mjesta. Prosječna plaća običnog učitelja u pariškoj školi iznosi oko 1800 eura na mjesec. To nije mnogo, ali nastavnici, kao i javni službenici, imaju veliku sigurnost. Ako imate viši stupanj obrazovanja i spremni ste dodatno raditi, plaća raste. Jedna situacija u kojoj učitelj može zaraditi više jest kada nema stalan posao, nego cijelu školsku godinu radi na ugovor. U tom slučaju možete raditi u nekoliko različitih škola i tada učiteljska profesija može postati profitabilna.

U mom je razredu bilo 20 učenika. Praznici traju dva tjedna nakon uzastopnih šest do sedam tjedana uz ljetni odmor od dva mjeseca. Glavne su pritužbe francuskih učitelja dodatni projekti, redoviti obvezatni sastanci koji uzimaju vrijeme od nastave. I, naravno, skromna plaća.

Najvjerovatnije je najveća neugodnost francuskih učitelja činjenica da ne možeš birati mjesto rada, mogu te preseliti kamo god je potrebno, u bilo koju školu, u bilo kojoj regiji. To nisu uvijek ugodne promjene. Dugi niz godina učitelji u Francuskoj nisu imali najbolji pedagoški ugled, tomu su pridonijeli mediji.

Ne mislim da profesija učitelja uživa poseban ugled u Francuskoj, ne mogu točno reći, ali među mojim vršnjacima izaziva poštovanje. Osim toga, beskonačni entuzijazam učenika i svijest da se baviš obrazovanjem mladog naraštaja, daju nam snagu da ustajemo svakog jutra.

■ Nataša FIORINO, učiteljica engleskog jezika, Kanada

Završila sam glumačku akademiju na Sveučilištu Windsor, u kanadskoj provinciji Ontario. Mjesec dana studirala sam u moskovskoj kazališnoj školi Čehov. To je bilo nevjerojatno iskustvo. Razmatrala sam mogućnost da radim kao učitelj u inozemstvu. U Južnoj Koreji otvorilo se englesko selo i tražili su učitelje i glumce koji su bili spremni postati edutainers – učitelji koji predaju svoj predmet kao zabavu. Odatle je sve i počelo. Koristila sam se s mnogo improviziranih zadataka koji obično prouzročuju nekontroliran smijeh i istodobno pomažu učenicima prevladavati jezičnu barijeru: razviti samopouzdanje, naviknuti se na spontano odgovaranje i osloboditi straha od pogrešaka. Učili su vjerovati engleskom jeziku, slušati ga.

Sada živim u Torontu u Kanadi i predajem u privatnoj školi za odrasle. Volim svoju školu i svoj posao, ali otkad sam se vratila u Kanadu 2008. godine, nije mi bilo lako. Ako predajete engleski kao drugi jezik, plaća je jako skromna. U nekim vas školama u početku plaćaju 15 do 23 dolara na sat. S takvom plaćom u gradu skupom poput Toronta prinuđen si davati instrukcije ili raditi dva posla.

Neke škole daju nastavne planove i potrebne materijale, dok druge samo zahtijevaju rezultate. Učitelj mora sam izraditi program, a to je dodatno opterećenje. Rekla bih da je najveći problem mala plaća i slabo zdravstveno osiguranje. U takav posao ide se iz ljubavi.

Pronaći dobrog ravnatelja škole pola je posla, ali kada ste novopečeni učitelj, zadovoljni ste bilo kojim poslom, spremni ste podučavati bilo gdje i podnijeti neprofesionalnost i lošu organizaciju, samo da biste stekli iskustvo.

Vrlo su malo škola članovi profesionalnog saveza, gdje je moguće dobiti godišnje povećanje plaće na temelju rezultata. Privatne škole imaju dobro rukovodstvo, ali jednako se malo brinu za dobrobit nastavnika. Radila sam dvije i pol godine u jednoj školi, a zatim u još nekoliko njih, sve dok nisam našla svoj sadašnji posao. Mislim da moja sadašnja škola nije loša: uredna je, opremljena svim potrebnim tehnologijama, rukovodstvo veoma podržava učitelje, a u razredu imamo od 10 do 16 učenika. Svi se slažemo da podučavanje treba biti zanimljivo i temeljiti se na dijalogu. Postoji osjećaj zajedništva, pa se učenici ne osjećaju izgubljenima ni samima.

U ljetnim mjesecima nema odmora jer to je najzanimljivije vrijeme: broj učenika je udvostručen, a katkad i utrostručen. To je i najbolje razdoblje za traženje posla jer škole trebaju učitelje, a već od rujna ta je potreba smanjena. Polazna plaća određuje se na temelju vašeg iskustva, a najvrednije iskustvo jest podučavanje engleskog jezika odraslim osobama u Kanadi. Oni koji rade u visokom obrazovanju primaju dvostruko više, ali teško je naći stalni posao u institutu ili na sveučilištu.

■ Jackie KALUBY, učiteljica francuskog jezika, Cincinnati, Ohio, SAD

Predavala sam u Demokratskoj republici Kongo i u SAD-u. Završila sam fakultet na Sveučilištu u Cincinnatiju, na odsjeku za francuski jezik i kulturu. Svoju profesiju smatram prilično prestižnom iako to nije najrasprostranjenije mišljenje. Posao sam našla odmah, a i plaća je zadovoljavajuća. Ne mogu je, nažalost, javno podijeliti. Prije su me plaćali samo devet mjeseci, koliko sam i radila, a sada me plaćaju svih 12 mjeseci jer pomažem u vrijeme ljetnih praznika. No ja predajem u privatnoj školi i zbog toga se moje iskustvo znatno razlikuje od iskustva učitelja koji rade u javnoj školi. Učitelji u našoj zemlji imaju neke manje prednosti: mogu kupovati računala, tablete i knjige s popustom, sudjelovati na konferencijama i seminarima koje plaća škola.

U privatnom obrazovanju važni su odnosi između učitelja i učenika, zbog toga je broj učenika u našim razredima mnogo manji. Najveći razred kojem ja predajem ima 18 učenika. Ljetni praznici traju otprilike 12 tjedana, od početka lipnja do sredine kolovoza. U tijeku godine imamo i u studenome četiri dana odmora, na Dan zahvalnosti, dvotjedni odmor u prosicu i isto toliko u ožujku. Ljeti se odmaram, putujem, katkad se zajedno sa svojim učenicima bavim vrtlarstvom.

Učenici se često žale da imaju previše domaće zadaće, a učitelji se žale na učenike da ne prate nastavu dovoljno pažljivo. Danas učenici previše ovise o tehničkim uređajima.

Volim podučavati. Posebno djecu od 11 do 14 godina. Probuditi njihov interes za predmet i pridobiti njihovo povjerenje nije nimalo lako. No kada se učenici zaljube u jezik, počnu ga govoriti, urone u drugu kulturu i dođu ti u posjet godinu dana poslije sa zahvalnošću, to je najvrednija nagrada.

■ Dain LEATHEM, učitelj engleskog jezika, Južna Koreja

Diplomu sam dobio na Sveučilištu Otago u Novom Zelandu. Tri godine radio sam u Novom Zelandu i Australiji, a u kolovozu 2003. otišao sam predavati u Južnu Koreju. U Koreji sam dobio MBA i već godinu dana radim na doktorskoj disertaciji.

Trenutačno predajem engleski na fakultetu, moj posao je prilično prestižan. Profesori su ovdje dobro plaćeni i izazivaju poštovanje. Osim toga, nisu previše zatrpani poslom.

Posao učitelja u Koreji dobio sam vrlo jednostavno, obavio sam jedan telefonski intervju. No da biste dobili bolju poziciju u obrazovanju, potrebno je uložiti više truda. Obrazovanje i iskustvo ovdje se jako isplate.

Moja prva plaća iznosila je 1,6 milijuna južnokorejskih vona (oko 1350 američkih dolara), a poslodavac je također pokrio troškove prijevoza i smještaja. Tada sam radio u večernjoj školi za korejsku djecu (hogvon – dječja večernja škola, posebna vrsta nastave, uobičajena u Južnoj Koreji). Večernja škola polazi se nakon regularne nastave, odvojeno za djevojčice i dječake u dobi od 7 do 16 godina s deset učenika po razredu.

Sada zarađujem 2,7 miljuna vona (oko 2300 američkih dolara), ali smještaj moram platiti sam. Predajem na ženskom sveučilištu skupinama od po 30 djevojaka. Većina sveučilišnih profesora radi samo 30 tjedana na godinu s prosječnim opterećenjem od 15 do 20 sati na tjedan.

Problemi, naravno, postoje, ali s njima se nije teško nositi. Postoje neugodne situacije zbog kulturnih razlika i problema s komunikacijom. Sfera obrazovanja u Koreji strogo je kontrolirana, katkad učitelj mora slijediti stroge upute čak i kada je to suprotno interesima učenika.

………………

NAPOMENA:

• Afisha.ru jest ruski dvotjednik koji je imao znatan utjecaj na rusku i moskovsku kulturnu i noćnu scenu i bavio se društvenim pitanjima, umjetnošću, kulturom… Imao je oko milijun i pol čitatelja. Od prosinca 2015. Afisha postoji samo na internetu – kao Afisha Daily djeluje kao mrežni magazin.
• Izvor: daily.afisha.ru