Školstvo u medijima
NEURORAZLIČITOST U EDUKACIJI
„Različiti“, a ne „onesposobljeni“
objavljeno: 3. studenoga 2017.

Gulliverova putovanja daju nam uvid u to koliko je važno naše okružje kada moramo definirati sami sebe. To nam također daje devetnaestostoljetni uvid u vrlo moderan pojam različitosti.

Različitost u učionici uključuje razlike u načinu na koje mozak učenika uči – to se još naziva neurorazličitost. Dijagnoze neurorazvojnih poremećaja poput autizma i poremećaja pozornosti (ADHD) dramatično su porasle u posljednja dva desetljeća.

To nije pitanje koje je izolirano na samo nekoliko zemalja: dijagnoze ADHD-a drastično su učestale u Brazilu, Kanadi, Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Islandu, Italiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u.

Slični obrasci mogu se vidjeti u rasprostranjenosti autizma, koji se promatra prema spektru jačine te uključuje Aspergerov sindrom, stanje od kojeg je, kako neki tvrde, i sam Swift patio. Djeca s autizmom imaju poteškoća s društvenom interakcijom, nošenjem s promjenama i fleksibilnim razmišljanjem. Kognitivne sposobnosti djece s autizmom rasprostiru se od nadarenih do osobito nadarenih. Stigme koje su vezane za tu dijagnozu u nekim zemljama mogu rezultirati pogrešnom dijagnozom.

Danas se pojavljuje novi trend koji proučava što obrazovni sustavi čine da bi zadovoljili potrebe tih učenika i pobrinuli se da sve vrste učenika uspijevaju u školi i nakon nje.

Jedan od novih trendova jest i taj da sva djeca imaju pravo biti uključena u tipične učionice ako obitelji tako odaberu (tzv. inkluzivna edukacija).

Inkluzivna edukacija može pomoći neurorazličitim učenicima da razviju društvene vještine koje mogu ohrabriti društvenu integraciju i prijateljstvo s njihovim vršnjacima.

To također može pomoći razotkriti mitove: npr. u istraživanju provedenom u SAD-u, 43 posto sudionika pogrešno je vjerovalo da su poremećaji učenja povezani s kvocijentom inteligencije.

Da bi ispunili obećanje inkluzivne edukacije, učitelji trebaju potporu. U mnogim zemljama učitelji sada obično drže satove kombinirajući niz preferencija za učenje i sposobnosti, uključujući djecu s različitim kognitivnim sposobnostima, hiperaktivnošću i emocionalnim poteškoćama.

Mnogi učitelji osjećaju se neadekvatno pripremljeni za to: u posljednje dvije verzije istraživanja TALIS učitelji su konzistentno identificirali podučavanje učenika s posebnim potrebama kao svoju prvu potrebu za profesionalnim razvojem.

Upravljanje ponašanjem učenika i nastavom identificirano je kao njihova treća profesionalna potreba.

Uz potporu učitelja, jedan od velikih izazova jest ocjenjivanje neurorazličitih učenika. Standardizirani testovi nisu osmišljeni za neurorazličite učenike, a uspoređivanje rezultata – čak i s modificiranim pitanjima – možda nije primjereno.

Ocjenjivanje pak potvrđuje ove činjenice:

1) akademsko učenje nije sekundarno za neurorazličite učenike

2) prikladno je imati akademske ciljeve za tu djecu, kao i za svu djecu

3) praćenje ishoda za neurorazličite učenike može pomoći održati sustave odgovornima za postizanje ciljeva učenja za sve.

Male promjene, npr. prilagodbe strukture i vremena, mogu pomoći učenicima s ADHD-om koji imaju problema s dugotrajnim sjedenjem. Za učenike s autizmom mogla bi se uzeti u obzir neverbalna procjena inteligencije, uz druge adaptivne mjere poput samostalnog pisanja testa u tihoj sobi.

Na razini sustava, moramo uzeti u obzir utjecaj kulture kompetitivnog testiranja na identificiranje neurorazličitih učenika: kada su u srednjoškolskom ocjenjivanju ulozi visoki, učitelji i škole mogli bi pokušati namjerno izostaviti iz testne populacije „neurotipične“ učenike koji postižu niske rezultate klasificirajući ih kao učenike s „posebnim potrebama“. Unatoč izazovima, izbjegavanje ocjenjivanja nije rješenje: ako želimo poboljšati edukacijske metode, najprije mora postojati više evaluacija programa i praksi temeljenih na dokazima, koji mogu biti potpora neurorazličitim učenicima.

Biti sposoban prigrliti različitost u svim njezinim oblicima ključni je aspekt života u 21. stoljeću. Nasreću, Gulliverova putovanja – u kojima je putnik koji „nije poput drugih“ pogrešno shvaćen – znače davno prošlo vrijeme. No još možemo učiniti više kako bismo pomogli svojim edukacijskim sustavima da se pobrinu da sve vrste učenika napreduju. Da bi se to dogodilo, moramo poduprijeti naše učitelje i učenike, i osvrnuti se na to kako sustav u cjelini funkcionira.

……………..

NAPOMENA

  • Blog OECD Education & Skills Today raspravlja o postojećim i novim problemima u obrazovanju, koji uključuju uspješnost učenika na međunarodnim testovima (PISA), vještine 21. st., kretanja u visokom obrazovanju, učenje u ranom djetinjstvu i dr.
  • Izvor: oecdeducationtoday.blogspot.hr