Jučer-danas-sutra
PRIKO ŠKOJA
‘Djeca su više od učenika’
objavljeno: 7. studenoga 2017.

[ Piše: Dalibor FARČIĆ ] Ti najdraži mali napasnici koji kopiraju sve oko sebe, zapravo i nisu svjesni te simbolike. Po informacijskoj tehnologiji ne možemo slijediti brz razvoj znanja europskih trendova, ali umješnost učitelja i roditelja će ipak biti presudna da od uspješnih ne učinimo neuspješne.

Ako se zna podatak da u svijetu od gladi godišnje umire 10 milijuna djece, onda za našu otočku djecu u pravilu većih problema nema. Djeci ipak treba puno manje za sreću od nas odraslih.

Povijest o pismenosti i školama ima puno zapisa no pismenost nije uvijek bila svima dostupna jer se uza sve što se trebalo raditi za preživljavanje smatrala gubljenjem vremena. Učenje u razredu se pokazalo kao važna socijalna komponenta zdravog razvoja. Danas, kada su svi društveni modeli pod udarima kritike svatko želi predstaviti svoju ideju i viziju kako usmjeriti djecu. Veće je pitanje kamo sa tim silnim informacijama i što je istina, a što falsifikat. Ipak, to su najviše brige odraslih a ne djece. Ne svodi se cjelokupno životno obrazovanje na kviz “Što je laž, a što istina?”. Često borba za pravdu i istinu preraste u borbu između egoizma, idiotizma i inih „izama“ jer kad pričamo o potrebama djece zapravo pričamo o svojim potrebama. Dječja logika je zdrava kao i pitanje jednog dječaka – „Kako poluotok može biti veći od otoka?“.

Uz pojmove učenja i obrazovanja na otoku moram spomenuti Korčulanski statut: Statut Grada i otoka Korčule iz 1214. godine. To je najstariji pravni zbornik kod Hrvata. Stara je izreka da je bolje znati nego imati. Škole i učitelji na otoku su više stotina godina bile ponos i vrijednost življenja, a prvi zapis o obrazovanju u našem gradu datira iz 1402.

U jednom od najvećih otoka u Korčulanskom arhipelagu je otok Badija udaljen 20 minuta brodicom iz Korčule, s poznatim Franjevačkim samostanom gdje je 1909. otvorena Klasična Gimnazija. Godine 1924. bila je jedna od najpoznatijih škola te vrste u Europi. Hrvatski književnik, akademik Petar Šegedin, rođen u Žrnovu, kao mladi učitelj svoja prva iskustva stekao je u osnovnoj školi u Račišću. Hrvatski književnik i akademik Šime Vučetić rođen u Veloj Luci 1909. kao učitelj radio je po dalmatinskim selima, a na otoku u tada postojećim školama u zaseoku Kneže i na obližnjem otočiću Vrniku. U svojoj poeziji se vraćao tim “komadićima vedrine” u teškim životnim prilikama. Vremena su se promijenila, jako teško ili uopće ne prihvaćamo autoritete. Povlačenje za bafe i prigodni patuni po glavi od nekih nastavnika sa nama su otišli u povijest kao dio humorističkog isječka iz djetinjstva.

Svaki iskusni novinar bi ovu temu mogao upakirati na dva načina.

U PRVOM PAKIRANJU bih predstavio Korčulu kao raj za školarce neopterećene brigama koje nose veliki gradovi – nesputani odgoj, kulturno umjetnička društva, kreativni i sportski razvoj, priroda, more i savršeni socijalni odgoj u zaštićenim uvjetima razvoja. Roditeljima u prilog ide sigurnost i opuštenost, blizina škole, više slobodnog vremena za sebe i obitelj, nema gužva u prometu, manji stres, itd. Sve je više udruga i organizacija koji se svakojakim programima brinu da život na otoku bude što zanimljiviji i bogatiji. Naši najmlađi postižu izvrsne rezultate na polju npr. znanosti i sporta. Nemamo Lidl pa se ne moramo strašiti da će nam neko dijete u školi posprdno nazivati po brendu jeftinih proizvoda. Nemamo ni McDonalds, niti bilo koji lanac brze i jeftine prehrane pa su nam djeca uvijek u odličnoj kondiciji i zdrava. Zar to nije dovoljno?

DRUGA VERZIJA bi bila tužna priča o izolaciji, muci otočkog školarca, nedostatcima i potrebama, povezanosti sa kopnom, problemima kojima je moguće iznijeti sve argumente.

Obje krajnosti nisu dobre, ali svoje djetinjstvo na otoku ne bi mijenjao za ništa na svijetu. 128 prvašića se ove godine upisalo u pet samostalnih i tri područne škole diljem otoka. Nažalost u Pupnatu se se nije upisao niti jedan. Mislim da se tu treba zaustaviti. Kolikogod mi to ne želimo priznati jedino izrazito turistička mjesta na otoku imaju jednak broj upisane djece ili blagi porast u odnosu na prošlu. Činjenica je da nemamo rezervni plan. Jedna tercijarna djelatnost nam određuje sudbinu i upisuje djecu u školu. Za ostalo nismo pripremljeni. „Kako Bog da!“ – kažu. Mi smo ti koji podižemo ljestvicu i koji ćemo napokon odlučiti je li naše dijete sretno ili nije. I najmanja djeca intuitivno su svjesna svoje važnosti. Već dvogodišnjak pjeva stihove – “a djeca puna mašte, djeca su ukras svijeta”, i našeg otoka, naravno. [ IZ DRUGIH MEDIJA | nportal.hr | Piše: Dalibor FARČIĆ ]