… o svome četverogodišnjem sinu Henryju, kojeg je jednom nehotice uvrijedio.

Jednom sam pozvao svoje prijatelje na roštilj. Dan je bio prekrasan, jeli smo, pili, družili se, riječju, veselili se. Moj četverogodišnji sin Henry igrao je frizbi. Sve je bilo dobro dok nije promašio hitac i pogodio diskom ravno u zatiljak kćer jednog od gostiju. Djevojčici se ništa nije dogodilo, hvala Bogu, ali ja sam reagirao kao tipična histerična odrasla osoba.

– Henry! – zavapio sam. – Bože moj, što to radiš?!

Sve se zbivalo po standardnom scenariju. Henry je pogodio letećim diskom drugo dijete, otac ga je ukorio, može se čak reći izvikao i nije zaboravio ni roditeljski strog pogled.

No ono što se dogodilo nakon toga na neki je način promijenilo moj život. U redu, ne „na neki način“, nego je doista promijenilo moj život.

Kao što sam već rekao, s djevojčiccom je bilo sve u redu. Svi odrasli, uključujući mene, vratili su se piću, čipsu i anegdotama koje su morali nakratko napustiti. Prošle su dvije, možda tri minute i ja sam se osvrnuo da vidim što radi moj Henry, ali on nije bio na vidiku. Otišao sam prema mjestu gdje se igrao i ugledao svoga uplakanog sina. Henry je sjedio u grmlju pokraj susjedove kuće i ridao.

– Hej! Što se dogodilo, sine? Što nije u redu?

Zapravo, bilo je besmisleno pitati, znao sam odgovor. Roditelji često unaprijed znaju gdje su pogriješili. Ja sam razvedeni otac troje djece, ali mnogo vremena provodim s njima. Njihovi uzdasi, snovi, želja da jedu sladoled za večeru, obično mislim o tome prije nego što mi sami kažu.

Ja sam neka vrsta vidovnjaka. Ili čarobnjaka proricatelja. Ja sam njihov tata i zato uvijek znam što im je. Ili gotovo uvijek.

Henry je bio vrlo uzrujan zbog onoga što se dogodilo. No još ga je više pogodila moja reakcija. Dobro sam ga prestrašio kada sam stao vikati na njega. Da, moja reakcija definitivno nije uzor roditeljskog ponašanja.

Sin se sav tresao, a grane grmlja koje su u tom trenutku bile njegovo utočište, tresle su se u ritmu njegovih jecaja. Htio sam zagrliti Henryja, poljubiti ga u zatiljak i reći da je sve u redu, ali on me odgurivao. Vjerovatno se osjećao kao najusamljeniji dječak na svijetu.

– Maleni, sve je u redu! Oprosti što sam te prestrašio. Ne ljutim se, stvarno. Bila je to samo slučajnost! – Pokušavao sam na sve moguće načine uspostaviti kontakt s njim.

– Ne! Idi! Makni se od mene! – jecao je on.

Osjetio sam kako u njemu nešto kipi. A onda je to izgovorio.

– Mrzim te!

Ovo nije prvi put da moj sin tako govori, ali ovaj put su njegove riječi ostavile snažan dojam na mene. Tek sam tada shvatio koliko sam gluh bio na svu tu Henryjevu „mržnju” i ono što se iza nje skrivalo.“

Njegovo „Mrzim te“ značilo je „Volim te“.

„Mrzim“ jednog četverogodišnjaka ne znači da vas stvarno mrzi. To znači da mrzi vaš stav ili ponašanje.

Sve mi se razbistrilo dok sam stajao tamo spreman da i sam zaplačem. Stajao sam i gledao u jednog od meni najvažnijih ljudi, mojeg dječaka koji je bio uzrujan. Zbog mene. Napokon sam shvatio što znači djetetovo„mrzim“.

„Mrzim te“ znači „Doveo si me do suza“.

„Mrzim te“znači „Volio bih da si se ponio drugačije“.

„Mrzim te“znači „Meni je potrebno da sam važniji od svih“.

„Mrzim te“znači „Trebam te, iako ti to ne vidiš“.

Slažem se, nije ugodno čuti „mrzim te“ od vlastitog djeteta. Nije nešto za ponositi se. Mislim da bi roditelji sve dali samo da nikad ne čuju tu frazu, na primjer posred supermarketa gdje odmah osjećate na sebi desetke osuđujućih pogleda. No samo poslušajte i pokušajte shvatiti koliko nam mnogo govore te dvije riječi. „Volim te tako jako da sam se nasmrt prestrašio. I toliko sam se uzrujao da se sada ponašam kao bijesni rakun samo zato što su mi se misli pomiješale i ja ne razumijem što se ovdje događa. Pomozi mi ih formulirati i pravilno izraziti.“

Zgrabio sam Henrya i privio ga sebi iako se pokušao othrvati. Ušli smo u kuću, posadio sam ga na kauč i sve vrijeme slušao od njega jednu te istu stvar, stalno i iznova:

– Ne, tata. Pusti me na miru. Mrzim te.

Jecao je i ponavljao istu frazu. I tek tada sam shvatio kako neka smiješna slučajnost može promijeniti naš život. Naravno, pomirio sam se s Henryjem. Sladoled uvijek spašava. Prije odlaska u krevet ponovno smo raspravili o svemu. Mnogo sam naučio tog dana.

„Mrzim“ često podrazumijeva ljubav. Zapamtite to. Dužni smo utuviti sebi to u glavu. To je važno.

………………

NAPOMENA:

• Mel.fm jest stranica na ruskom jeziku posvećena obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm