Tribinu i predstavljanje knjige organiziralo je Savjetovalište za djecu, adolescente i obitelj koje djeluje pri POU „Hrvatski dom“ Petrinja. Bio je to središnji događaj kojim se obilježava Mjesec borbe protiv ovisnosti jer se programi Škole NE-ovisnosti zbivaju cijele godine.

Na predstavljanju knjige  „SAMO JOŠ JEDANPUT“ novinarke Hrvatskog radija Višnje BITI bili su prim.dr. Marina KUZMAN iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ iz Zagreba, autorica knjige Višnja Biti i urednica Školske knjige Slavenka HALAČEV.

„Samo još jedanput“ treća je knjiga Višnje BITI. U prvoj „ZAŠTO TAKO“ portretirala je iznimne mlade ljude koji su se po nečemu izdvajali – po svojim idejama, afinitetima, načinu života i sl. Druga knjiga „JAVNO ZRCALO“ bila je posvećena roditeljskom odgoju djece.

U novoj knjizi Biti donosi svjedočanstva o sudbinama mladih ljudi koji su prošli težak put ovisnosti i odvikavanja – priče koje su joj ispripovijedali sami ovisnici i njihovi roditelji.

„Više od četrdeset godina bavim se temama vezanima za djecu, mlade i obitelj. Posebno me uvijek zanimalo to vrijeme odrastanja mladih i sve što ono donosi. Naravno, uz lijepe stvari – prijateljstva, druženja, ljubavi – uvijek se događaju i neke navike, da tako kažem, iz područja lošijeg dijela života, tako da sam se još kad sam bila studentica i počela raditi emisiju Zašto tako zainteresirala za taj problem mladih. Zanimalo me je što se dogodi da netko posegne za nekim od sredstava ovisnosti. Pratila sam tada dr. Slavka Sakomana na njegovim predavanjima i moram priznati da sam bila fascinirana načinom na koji se tada obraćao mladima i pokušavao provoditi prevenciju“, ispričala je Biti.

Prateći ovu problematiku, zainteresirala se i za terapijske zajednice za ovisnike kad su se pojavile u Hrvatskoj.

„Prva takva zajednica nastala je u Splitu, odnosno u Cisti Velikoj. Bila je to zajednica „Susret“, koju je osnovala tada časna sestra Bernardica – upravo prije nekoliko dana je izašla i monografija u povodu 25 godina te zajednice. Nicale su zatim i neke druge zajednice koje su imale različite načine tretiranja ovisnosti, tretiranja tih mladih ljudi. Ja sam htjela pokazati nekoliko mogućih načina u ovoj svojoj knjizi. Nemoguće je bilo, naravno, obuhvatiti sve, pa sam se odlučila za četiri vrlo različite i ne bih nikako rangirala koja je možda bolja ili lošija. To su zajednica „Susret“ kao prva, zatim zajednica Cenacolo, Reto Centar i San Patrignano – zajednica u Italiji koju je inače Svjetska zdravstvena organizacija priznala kao dobro terapijsko mjesto za ovisnike“.

U knjizi „Samo još jedanput“ zabilježila je priče, zapravo dokumentarne iskaze djece i mladih i njihovih roditelja kako bi kroz njihove životne situacije prikazala drugima koliko je put ovisnosti i odvikavanja težak.

„U knjigu je uvršteno i nekoliko mojih intervjua s doktorom Sakomanom i autentične priče, fotografije, pa sigurno njih pedesetak, što ovisnika, bivših ovisnika i njihovih roditelja koji mislim da daju na neki način uputu, svjedočanstva čitateljima da se može uspjeti, ali i koliko je taj put težak. Snimila sam dosta radijskih emisija o toj temi, nekoliko televizijskih dokumentarnih filmova i moram priznati da sam jako zadovoljna što sam uspjela objaviti knjigu pod tim naslovom „Samo još jedanput“, rekla je Biti objasnivši i zašto baš takav naslov.

„To je zapravo ta tipična rečenica svakog ovisnika, ovisnika o bilo čemu da misli da može to sam i da može samo još jedanput i da će se stvari promijeniti. Nažalost, nije tako. Dug i mukotrpan put je i za ovisnika i za njegovu obitelj, za cijelu okolinu. To su teški procesi da se promijene navike života“.

Komu je ova knjiga namijenjena?

„Ja mislim da je namijenjena i mladima, dakle već učenicima šestih, sedmih i osmih razreda osnovne škole, srednjoškolcima dapače, ali i roditeljima, s obzirom na to da su i u knjizi zastupljeni i jedni i drugi i da zapravo tek zajedničkom snagom mogu uspjeti. U mojoj knjizi imamo njihove priče, koje mogu reći, imaju čak sretne završetke. Namjerno sam birala takve priče, koliko god su teške kako bi dale nadu da se to može svladati“.

Predgovor za knjigu „Samo još jedanput“ napisala je prim. dr. Marina Kuzman, voditeljica Službe za školsku medicinu i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ iz Zagreba:

„Ono čime je mene ova knjiga impresionirala upravo su istinite životne priče ljudi koji su, pokušali evocirati na koji su način u tu ovisnost ušli. Riječ je o običnim ljudima u običnim životnim situacijama iz običnih obitelji. Ništa nije izgledalo specijalno vulnerabilno niti je išta upozoravalo da bi se baš toj osobi to moglo dogoditi. No knjiga upozorava i da se nikad nije lako oduprijeti, a još je teže vratiti se. Usprkos tomu što je netko riješio svoju ovisnost, postoje nažalost izgubljene godine života koje se teško mogu nadoknaditi. Uvijek ostaje nekakav pečat, stigma i mnogo je bolje djecu, mlade i roditelje upozoriti da je najbolje ništa od toga početi, jer ništa nije bezazleno“, rekla je Kuzman.

Na tribini je liječnica upozorila kako droga daje tek kratkotrajni, prolazni osjećaj sigurnosti i ugode.

„Droge su licemjerne, varaju nas – daju mozgu osjećaj lažne ugode i sigurnosti, ali svaki put mozak traži sve više i više“, rekla je Kuzman.

Mladi ljudi posežu za sredstvima ovisnosti iz različitih razloga – neki zbog osjećaja nesigurnosti – ne osjećaju se možda dovoljno voljeni ili popularni ili uspješni, pa se krenu dokazivati u negativnom smjeru – u opijanju, konzumiranju droge i sl. Neki će to učiniti zbog radoznalosti.

Obično sve krene rečenicom „Što mi se može dogoditi ako probam samo jedanput?“. No, mozak mlade osobe ne sazrijeva jednako na svim područjima, emocije su mnogo snažnije od osjećaja kontrole“, objasnila je liječnica.

Upozorila je kako su danas posebna opasnost nove, sintetičke droge jer se ne zna ni što sadržavaju ni koje posljedice mogu ostaviti.

„Nekoliko desetaka novih tvari se u svijetu sintetizira na mjesečnoj razini. Oni koji žele zaraditi na ljudima, posebice na mladima, bezosjećajni su“, kaže Kuzman.

Nakon kaotičnog puta ovisnosti slijedi težak put odvikavanja i resocijalizacije, odnosno povratka u društvo u kojem ovisnike dugo prati stigma. Taj put oporavka traje dugo i težak je. Katkad uspije, ali ne uvijek. Potpora obitelji, koja je kod nas još snažna, na tom putu ima veliku ulogu, rečeno je na ovoj tribini.

Novinarka Višnja Biti na tribinu je pozvala i goste. Jedna od njih bila je Mira DAVIDOVIĆ, predsjednica Udruge „Pet plus“osnovane prije 18 godina.

„Kroz programe po školama bavimo se prevencijom ovisnosti. Imamo i terapijsku zajednicu koju smo 2002. godine pokrenuli tu u vašoj blizini, u Donjoj Bačugi, u napuštenoj staroj školi. Sad djelujemo u mjestu Orle, blizu Velike Gorice. Osim što se bavimo resocijalizacijom, prije sedam godina osnovali smo i socijalno-uslužnu, proizvodnu zadrugu, tako da pokrivamo sve: prevenciju, resocijalizaciju i zapošljavanje. Proveli smo već četiri europska projekta i nebrojeno mnogo domaćih. Uspjeli smo više od sto bivših ovisnika doškolovati. Trudimo se na sve moguće načine pridonijeti rješavanju ovog velikog problema u Hrvatskoj“,ispričala je Davidović.

O iskustvu života u terapijskoj zajednici govorio je Boris Mikšić, sada voditelj terapijske zajednice „Pet plus“.

„Prošao sam cijeli taj ovisnički put koji je strašan i tijekom kojeg čovjek izgubi sve – od samopouzdanja do obitelji, prijatelja, partnera do bilo kakve energije za život, ali se sve to može i vratiti ako čovjek ima dovoljno volje i želje za normalnim životom“, rekao je Mikšić.

Dodao je kako je put većine ovisnika sličan. Počne s „travom“, eksperimentiranjem s ekstazijem, a nastavlja se prelaskom na heroin i druge droge.

„Sad su moderne razne tablete. Po meni, mladim ljudima to ne treba. Mladi ljudi imaju dovoljno energije za život i bez takvih „štaka“ u obliku sredstava ovisnosti“.

Mikšić je opisao četiri faze programa koje prolaze ovisnici u njihovoj terapijskoj zajednici koji traje između godinu i godinu i pol dana. Upozorio je kako iz komune nije lako izaći i ponovo se uklopiti u život u društvu. Teško je skinuti stigmu ovisnika, a i recidivi su česti. Ipak, koliko god put bio težak, nije nemoguć.

„Kada prijeđe taj put, čovjek dobije dojam da nijedan problem nije nerješiv“, poručio je Mikšić, dodavši kako on danas pomažući drugima, pomaže i samom sebi. Iz vlastitog iskustva, mladima je poručio da je na taj dug, težak i mučan put ovisnosti, najbolje uopće ne krenuti. [ IZ DRUGIH MEDIJA | portal53.hr ]