Taj blagdan, koji je ujedno neradni dan, Talijani obilježavaju ukrašavanjem doma na različite načine: kićenjem drvca, postavljanjem šarenih lampica na balkonu, vješanjem božićnog vijenca od borovih grančica omotanoga crvenom vrpcom na vrata ili pak izradbom jaslica. Naime, tradicija jaslica dolazi upravo iz Italije. Prve žive jaslice postavio je sveti Franjo Asiški 1223. godine u šumskoj špilji kod Greccia blizu Asiza, a prema legendi, tamo mu se na svetoj misi ukazao mali Isus.

Iako je 8. prosinca zajednički datum za obilježavanje početka božićnog vremena u Italiji, tradicije vezane za taj dan mnoge su i kreću se od regije do regije te se odnose na seljački, srednjovjekovni ili čak poganski svijet.

U nestrpljivom iščekivanju Božića nailazimo na još jedan datum, vrlo važan u pojedinim dijelovima zemlje: 13. prosinca.

Riječ je, dakako, o Svetoj Luciji, koja je na Siciliji, osobito u Siracusi, važan dan, tako da se mnogi ljudi odlučuju za povratak u svoje rodne gradove. Dok se u Hrvatskoj sije pšenica, na Siciliji je zabranjena konzumacija kruha i tjestenine, a njihovo mjesto zauzimaju tradicionalni recepti na bazi riže i pšenice – arancini (pohane rižine loptice, najčešće punjene mozzarellom i šunkom ili mesnim raguom i graškom) i cuccia (sicilijanska slastica od kuhane pšenice, skute i mliječne kreme ili čokolade).

                             Arancini                                                                           Cuccia

S dolaskom Badnjaka, mijenjaju se običaji od sjevera prema jugu zemlje. Na sjevernom dijelu „čizme“ vjernici odlaze na polnoćku, nakon koje se s obitelji i prijateljima odlaze družiti i zagrijati uz čašicu kuhanog vina (vin brulé) do ranojutarnjih sati.

U središnjoj i južnoj Italiji tradicija je malo drugačija i vjernici se okupljaju čak i prije ponoći kako bi zajedno proveli Badnju večer. Kao i u Hrvatskoj, običaj nalaže da se danju posti, dok se večera riba i povrće.

Vjernici će prisustvovati polnoćki, održavanoj u gotovo svim župama, a nekolicina će, po povratku kući, pohrliti na odmotavanje darova. Ipak, neke obitelji, osobito s malom djecom, čekaju jutro 25. prosinca kako bi našli darove koje je Djed Božićnjak ostavio ispod velikoga okićenog drvca. Iako nema kršćansko uporište, taj je moderni običaj postao dio božićnog slavlja.

                                          Befana (Epifania)

Božić je obiteljski dan za odmor i mir, stoga rođenje Isusa Krista Talijani, osim obiteljskim ručkom, obilježavaju odlaskom na svetu misu, igranjem društvenih igara i razmjenom darova. Nezaobilazan su dio gozbe panettone i pandoro, tipične talijanske slastice, poznate i u našim krajevima. Panettone je kruh dobiven od ukusnoga, rahlog tijesta uz dodatke poput grožđica ili korice limuna i naranče. Pandoro, slastica u obliku osmokrake zvijezde, priprema se od brašna, šećera, maslaca, jaja i kvasca, no u nju ne idu grožđice, kandirano voće ili kreme, nego se poslužuje tek s jednostavnim posipom od šećera u prahu.

                                  Panettone                                                                   Pandoro

 Štefanje, odnosno blagdan svetog Stjepana, dan je koji slijedi nakon Božića, a slavi se na sličan način – obiteljskim ručkom ili večerom. Kao što je poznato, većina talijanske kulture kreće se oko hrane i pića, stoga ne čudi ona da je svaki dan između 8. prosinca i 6. siječnja dobar izgovor za jelo.

Posljednji dan božićnih blagdana bilježi Epifania, koja, prema legendi, odnosi sa sobom sve do posljednje proslave, a pada 6. siječnja i uglavnom je posvećena djeci. Befana (Epifania) stara je, ali dobra vještica koja leti na metli, posjećuje djecu u noći između 5. i 6. siječnja i puni slatkišima ili ugljenom njihove čarape koje vise obješene na kamin ili u blizini prozora.

Befana je nastala prema legendi koja kaže da su tri kralja zastala ispred njezine kolibe kako bi je zamolili upute i pozvali je da ih prati na putu u Betlehem.

Jedan ju je pastir zamolio da pođe s njim i pokloni se malom Isusu, no ona ga je odbila. Kad su zvijezde osvijetlile nebo, vidjela je veliku svjetlost i odmah požalila što im se nije pridružila. Uzela je igračke i slatkiše i krenula na putovanje u potrazi za kraljevima i pastirom. Nažalost, ne uspjevši pronaći štalicu u kojoj se nalazi dijete, svake godine iznova odlazi u potragu za Isusom i, s obzirom na to da ga nikada ne može naći, ostavlja slatkiše, bombone, sušeno voće ili male igračke dobroj talijanskoj djeci, dok će onoj neposlušnoj napuniti čarape ugljenom.

Epifania se također vidi kao kraj cijelog božićnog razdoblja, zbog čega bi to trebao biti dan raskićivanja bora. Ipak, većina će talijanskih obitelji pričekati još nekoliko sljedećih dana, dok se trbuh malo oporavi i božićna čarolija potpuno nestane. Do sljedećega 8. u prosincu.

………………….

Morana PAVELIĆ TRBOVIĆ, profesorica talijanskog jezika i književnosti