Školstvo u medijima
O POGREŠKAMA I UŠTEDI ENERGIJE
Četiri pogreške u podučavanju koje su iscijedile moju energiju
objavljeno: 8. siječnja 2018.

Danas ću podijeliti s vama četiri navike i prakse koje su godinama iscrpljivale moju energiju kao učiteljice i podijelit ću rješenja koja sam otkrila i koja su preokrenula način na koji pristupam svom poslu.

1) GOVORILA SAM. NEPRESTANO.

Kao učitelj početnik toliko sam govorila i objašnjavala da sam prvih pet godina svake jeseni ostajala bez glasa. Objasnila bih, ponovila, još jednom objasnila drugim riječima i sumirala s još jednim objašnjenjem. Zastala bih tek da uputim oštar pogled i prijetećim pogledom utišam učenika koji se usudio nešto reći.

Kad se osvrnem na to razdoblje, čini mi se da sam osjećala da je moj govor kao ljepilo koje drži razred na okupu i da će, ako prekinem neprestano podučavanje, zalet učenja nekako zamrijeti. Nisam mogla samo dati upute i pustiti ih da ih slijede, morala sam hvaliti, preusmjeravati i ispuniti svaki trenutak svojim glasom kako ga učenici ne bi počeli ispunjavati svojim razgovorom.

Ako smo imali raspravu, imala sam potrebu ponoviti sve što je rekao svaki učenik kako bih se uvjerila da su svi čuli. Kao da nisam vjerovala da djeca mogu učiti jedna od drugih bez moga glasnog ponavljanja, preciziranja i proširivanja vokabulara.

Jednostavno je bilo previše svega: previše govora, previše informacija za djecu, previše napora s moje strane koje je ostavilo djecu bez uloge koju bi igrali osim tihe pasivnosti.

  • Rješenje: sjedite s nelagodom tišine i dajte djeci da više govore.

U početku nisam bila sigurno što činiti, ali sam počela eksperimentirati. Provodila sam mnogo manje vremena na čelu učionice. Lako je upasti u groznicu davanja instrukcija kad cijelo vrijeme stojite na istome mjestu pokraj ploče. Stoga bih povremeno sjela sa strane ili na mjesto odsutnog učenika i rekla „Trebam nekoga da ode pred ploču i pokaže nam…“ Bilo je tako ugodno sjediti i ništa ne govoriti da sam ostala sjediti i kada je učenik završio s objašnjavanjem i vratio se na svoje mjesto, a zatim bih postavljala dodatna pitanja („Što mislite?“, „Je li to učinkovita metoda?“, „Kako znate?“ „Primjenjuje li netko drugačiju strategiju?“).

Također sam počela tražiti načine kako svoje sumiranje i naraciju pretvoriti u pitanja koja će djecu potaknuti na razmišljanje. Polako, s vremenom, počela sam više usmjeravati nego pokazivati, više olakšavati nego otkrivati. Učenici su učili više nego kada sam bila neprestano uključena, a ja sam naučila tiho hodati razredom i osluhnuti razgovore učenika koji pričaju umjesto da im odmah održim predavanje.

2) NISAM NALAZILA VREMENA DA UŽIVAM U SVOJIM UČENICIMA

Moja definicija zabave, kao osobe koja je introvertirana i ozbiljna po prirodi, nije ista kao u mnogih drugih ljudi. Bilo mi je jako teško biti prisutna u trenutku zajedno s učenicima i uživati u njima jer sam istodobno bila usredotočena na upravljanje učionicom, vodeći brigu o razini buke i o tome da cijela predstava teče glatko.

Kada bi dijete dobilo svojih pet minuta i pričalo o nečemu nevjerovatnome što je naučilo, njegovo bi se lice ozarilo gledajući u mene, a ja nisam bila uključena.

  • Rješenje: budite prisutni i aktivno tražite male trenutke kako biste uživali u djeci.

Moje se razmišljanje promijenilo posljednjeg dana škole moje četvrte godine podučavanja, kada su moji učenici igrali igru Četiri ugla i preklinjali me da se igram s njima. Obično se nisam željela uključivati jer sam se željela pobrinuti da nitko ne vara, trči i da svi propisno slijede pravila. Ipak, budući da je bio posljednji dan škole, pomislila sam: „Ma koga je briga“, i pridružila im se.

Toliko sam se zabavila da mi je ta igra ostala u sjećanju sve do današnjeg dana. Ta je uspomena probudila moju motivaciju da napredujem i krenem dalje.

3) ZADAVALA SAM PREVIŠE DOMAĆE ZADAĆE I BILA TIRANIN PROVJERAVANJA

Kao i ostale poteškoće koje su ovdje navedene, i ovo je produkt moje prirode sklone kontroli u kombinaciji s kulturom škole i zahtjevima vremena. Početkom ovog stoljeća učenicima trećeg razreda zadavali smo po pola sata čitanja na dan, plus zadatci iz matematike, gramatičke vježbe i još barem jedan zadatak iz nekoga drugog predmeta zajedno sa svim nedovršenim radovima. Sigurna sam da su mnogi moji osmogodišnjaci provodili najmanje 90 minuta ispunjavajući sve zadatke.

Da stvar bude gora, vikala sam i nametala osjećaj krivnje svojim učenicima kada bi propustili predati domaću zadaću. Domaća zadaća bila je bolan proces, golema glavobolja, veliki izvor stresa za mene i moje učenike, a i njihove roditelje, sigurna sam.

  • Rješenje: zadajte manje zadaće, provjeravajte je jedanput na tjedan i prestanite se ponašati kao da je kraj svijeta kad netko propusti predati domaću zadaću.

Prešla sam u školu u kojoj preopterećenje domaćom zadaćom nije norma i djeca troše oko 30 minuta na dan na njezino ispunjavanje. To mi je otvorilo oči pred činjenicom da samo zato što su moji učenici uvijek ispunjavali domaću zadaću, to ne znači da bi moj pristup trebao biti univerzalan pristup. Shvatila sam da je veza između domaće zadaće i postignuća učenika u najboljem slučaju slabašna, posebno na elementarnoj razini.

Smanjila sam broj zadataka i zadavala sam zadaću svakog tjedna kako bi imali više prilika da je obave. Domaća zadaća nije više bila svakodnevna bitka i ispijanje energije. Mislila sam o njoj samo petkom, kada sam prikupljala prošlotjednu domaću zadaću i zadavala novu. Učenici su obavljali više zadaće jer su djeca i njihove obitelji imali punih sedam dana da nađu mjesta za domaću zadaću u svom rasporedu.

4) PROVODILA SAM SATE TRAŽEĆI IDEJE ZA NASTAVU I TRUDILA SE DA UGURAM ŠTO VIŠE STVARI U SVOJ DAN

Često je moje planiranje lekcija bilo usmjereno na aktivnosti. Što će djeca raditi danas? Mislila sam da je najbolji način da se nađe odgovor taj da se razmotri svaka moguća opcija, a potom donese odluka.

S vremenom se na internetu pojavljivalo sve više i više aktivnosti i radnih listića za ispis. Prošli bi sati, a ja sam se osjećala kao da sam tek zagrebala površinu. Kako je moguće da sam provela tri sata planirajući, a i dalje nemam pojma što ćemo s nastavnom jedinicom?

Osjećala sam da moram uključiti jednu aktivnost jer će se djeci sigurno svidjeti, drugu jer će se vjerovatno svidjeti ravnatelju, treću jer je sve kolege primjenjuju i još jednu jer je provodim svake godine i osjećam se nostalgično. Neke sam morala uključiti jer sam na njih potrošila novac, a bilo je i onih koje se moraju uključiti jer sam na njih potrošila cijeli vikend i ne želim da moje vrijeme ostane protraćeno.

  • Rješenje: usredotočite se na rezultat, ne na aktivnosti. Bolje je raditi manje stvari.

Jednom kad sam odredila krajnji ishod za svaki dan, više nisam osjećala potrebu da pretražujem brojne aktivnosti. Shvatila sam da imam 45 minuta kako bih dovela djecu na cilj i da nema nikakva razloga tražiti zabavne listove ili zgodne projekte. Upitala bih se: „Koji je najdjelotvorniji način na koji mogu pomoći djeci da dođu do tog cilja?” i sva bi ometanja nestala.

S vremenom sam razvila repertoar nastavnih aktivnosti koje su svestrane, otvorene i mogu se primijeniti na bilo koju jedinicu. Više nisam morala provoditi sate kako bih lovila pravu aktivnost na mreži jer sam već imala nekoliko desetaka strategija učenja koje su djeca znala i voljela.

Nadam se da će vam moja priča o pogreškama u podučavanju koje su mi iscrpile energiju pomoći da izbjegnete iste pogreške. Zapamtite, vaše svakodnevne navike vam ili daju energiju ili je uzimaju. Birajte mudro.

………………

NAPOMENA

  • Autorica članka je Angela WATSON, učiteljica, savjetnica, autorica i vlasnica bloga.
  • Izvor: thecornerstoneforteachers.com
  • Photo by Victoria Palacios on Unsplash copy