1) OPĆE OBRAZOVANJE

Što, kako i u kojemu opsegu podučavati djecu diktira Federalni državni obrazovni standard. Većina programa razvijenih na temelju državnog standarda svodi se na činjenicu da djeca istodobno proučavaju humanističke i prirodne znanosti. Takvim pristupom nezadovoljni su i roditelji i djeca.

„Svaki nastavnik smatra svoj predmet najvažnijim i zadaje toliku količinu domaće zadaće da djeca govore: ‘Nemam vremena živjeti.’ Pritom se ne uzimaju u obzir interesi i sklonosti djeteta. Često svi ti crteži i rukotvorine te herbariji nisu potrebni nikomu, ali djeca su ucijenjena ocjenama.“ Irina POROHOVA, mama jednog sedmaša

„Prema mome mišljenju, bilo bi bolje kad bi se nakon dva završna razreda osnovne škole učenici opredijelili za sljedeće smjerove: fizika – matematika, humanističke znanosti, kemija, pravne znanosti itd. Pokriti cijelo gradivo u svim predmetima vrlo je teško, ali ako se opredijelite, možete uspjeti u onome za što imate predispozicije. A država na kraju dobiva visokokvalitetnog radnika koji joj je potreban. Takav pristup već postoji u nekim školama, ali ne i u mojoj.“ Artjom MOKRUŠIN, učenik desetog razreda

2) TRKA ZA POKAZATELJIMA

Sustavi bodovanja u obrazovanju postaju sve popularniji. Oni se primjenjuju i na općinskoj i na regionalnoj razini. Rejting škole često je odlučujući faktor za roditelje pri odabiru obrazovne ustanove.

Nema jedinstvenih kriterija za ocjenu kvalitete škole. Ipak, obično se gledaju rezultati učenika na državnom ispitu, sudjeluju li djeca na olimpijadama i sportskim natjecanjima itd.

Nema ničega lošeg u natjecanju. No, u potrazi za rejtingom, školska administracija često zaboravlja na glavnu svrhu obrazovnih ustanova, a to je podučavanje.

„Ne sviđa mi se činjenica što u školi nikoga ne zanima tvoje mišljenje. Sastavi se pišu prema općeprihvaćenoj šabloni. Ako se s time ne slažete, snize vam ocjenu. Stoga, djeca ne postavljaju nepotrebna pitanja (zašto, ako i dalje ne dobivaju odgovore?) te ne raspravljaju s učiteljima. Barem ne ozbiljno. Samo kada se žele zabaviti.“ Georgij POROHOV, učenik sedmog razreda

3) PRETJERANA ADMINISTRACIJA I STALNE PROVJERE

U sklopu nacionalnog projekta „Obrazovanje” u Rusiji se već više od deset godina uvode usluge elektroničkih časopisa i dnevnika. Zakon ne zabranjuje napuštanje pisanih dokumenata i većina škola nastavlja provoditi dvojno knjigovodstvo zbog toga što bi ih mnogobrojne komisije mogle provjeravati.

Programi, kalendarsko-tematski i nastavni planovi, rasporedi, izvješća – to je samo dio rada s papirima koji pada na leđa predmetnih nastavnika. Rukovoditelji i razrednici imaju još više posla.

„Želim podučavati, ali zapravo stalno moram pisati izvješća. Ako ih ne predaš na vrijeme, negativno si ocijenjen iako ta izvješća ni na koji način ne utječu na kvalitetu obrazovanja mojih učenika.“ Natalija ČIPIŠEVA, učiteljica nižih razreda

Posljednjih se godina, osim državnog nadzora, u posao učitelja umiješala i roditeljska kontrola. „Sveznajući“ roditelji tjeraju pedagoge u zamke prava i protokola.

„Meni se moj posao sviđa. Ne mogu se požaliti na ‘suvremenu mladež’. Postoje, naravno, pojedinačni slučajevi, ali razredom je u načelu moguće upravljati. Naporno je izravno raditi s roditeljima i dokazivati da nisi magarac. Danas je uobičajeno miješati se u proces učenja, čak i sjediti u razredu. Administracija to pokušava zaustaviti u velikim razmjerima, ali isto tako ne može to zabraniti. Mladi učitelji (22 – 45 godina) već su se prilagodili, predstavnici starije generacije teže.“ Irina PEREKRASNOVA, učiteljica geografije

4) PLAĆE UČITELJA

Prema podacima Rosstata, prosječna plaća nastavnika u Rusiji iznosi oko 33 tisuće rubalja (oko 3,6 tisuća kuna). No pravi iznos mnogo je manji.

Plaća nastavnika razlikuje se od regije do regije i sastoji se od osnovnog dijela i poticajnih dodataka. Čimbenici povećanja plaće uključuju kategoriju, počasnu titulu ili akademski stupanj, staž, izvannastavni rad i tako dalje. Također, dodatno se prima naknada za nastavu na selu ili, primjerice, u internatu za siročad.

Mladi stručnjak bez kategorije i staža ne može preživjeti od školske plaće. Mora zarađivati na instrukcijama ili preuzeti na sebe veliko opterećenje.

„Kako bi dobili pristojnu plaću, učitelji rade sve što je moguće. Nemaju dovoljno vremena za pripremu nastave. Stoga se djeca dosađuju, ometena su, igraju se na telefonu, razgovaraju, a gradivo iz lekcija ulazi u sve teže domaće zadaće.“ Georgij POHOROV, učenik sedmog razreda

Povećanje plaća nije samo pitanje prestiža i poštovanja društva. Podizanje učiteljske profesije na razinu visokoplaćenih zanimanja dovest će do toga da će se pedagoški fakulteti puniti najboljim predstavnicima mladih, a ne onima koji nisu primljeni negdje drugdje.

………………….

NAPOMENA

• Lifehacker.ru jest portal koji govori o svemu što uljepšava i olakšava život.
• Izvor: lifehacker.ru