Učitelji su pročitali pravilnik o nagradama te tražili povratne informacije i podršku svoje nove ravnateljice. Većina je željela da škola izbaci nagrade i ceremonije povodom dodjela nagrada te je trebala potporu ravnateljice da bi se to i ostvarilo.

„Nisu me morali posebno uvjeravati”, rekla je Gosal.

Pozvala je školsko osoblje da glasuje o ovom pitanju i svi su jednoglasno odlučili da se ukine dodjela nagrada.

Iako su podatci o školskom dodjeljivanju nagrada oskudni, praksa je tako česta da običan prijavni obrazac za fakultet u SAD-u uključuje dio u koji se upisuju nagrade i drugi oblici priznanja. Međutim, osim njihove sveprisutnosti, postoji mnogo istraživanja koja pokazuju da nagrade i drugi vanjski poticaji potkopavaju intrinzičnu motivaciju učenika.

„Ovo je jedno od najvažnijih otkrića u društvenim znanostima, usto i najzanemarivanije”, kaže Daniel H. PINK, autor knjige „Drive: The Surprising Truth About What Motivates Us”.

Težnja za nagradom može ugušiti ono što je moglo predstavljati tračak interesa za neki predmet te uništiti iskrene izvore motivacije: svladavanje vještine, autonomiju i svrhu. Kad nekome kažete „napravi ovo i dobit ćeš nagradu”, ljudi gube interes za to, kaže Alfie KOHN, autor knjige „Punished by Rewards”. 

Za većinu učenika koji nisu dobitnici javnih nagrada i priznanja ove ceremonije mogu potaknuti dosadu, ljutnju ili ozlojeđenost, kaže Marvin BERKOWITZ, profesor pri Sveučilištu Missouri, St. Louis. Promatranje kako naš vršnjak prima nagradu ne inspirira u nama nagon za uspjehom već dugotrajnu gorčinu, kao i nesretnu povezanost školskog uspjeha s dosadom.

„Poanta svega ovoga jest da nagrade nisu loše samo zbog toga što su gubitnici razočarani; svi (uključujući i pobjednike) naposljetku gube kada je cijelo iskustvo školovanja pretvoreno u natjecanje u kojem je glavni cilj pobijediti svoje vršnjake”, rekao je Kohn.

Nakon što su shvatili razloge zbog kojih bi trebalo izbaciti sustav nagrada u školama, Paula Gosal i njezino osoblje lakše su donijeli odluku. Ali bili su tu i drugi razlozi. Učitelji u školi Chilliwack već neko vrijeme primjećuju isključujuću prirodu ceremonije dodjele nagrada; oni su primijetili da priznanja iz godine u godinu dobivaju isti učenici i obitelji. Također, Gosal se u prošlosti znala naći u situaciji gdje je morala posredovati između dvoje učitelja koji bi se posvađali oko toga treba li neki učenik primiti nagradu ili ne. „Bilo mi je vrlo neugodno gledati učitelje kako raspravljaju o djeci”, kaže Gosal.

Ona i njezino osoblje također su željeli promijeniti ono što motivira učenike na rad, tako da bi učili zbog učenja, a ne zbog nagrade. Također su počeli shvaćati da su životi učenika izvan učionice jednako bogati kao i životi učenika unutar učionice te da je i taj dio njihovih života vrijedan priznanja.

U svibnju prošle godine Gosal je obavijestila roditelje u svom tjednom newsletteru da je ceremonija dodjela nagrada, koja je bila zakazana za lipanj, otkazana. Umjesto toga, škola je organizirala priredbu u sklopu koje se slavio uspjeh svih učenika.

„Željela sam povezati dva svijeta – ono što su učenici unutar škole i ono što su izvan nje”, objašnjava Gosal.

Oko 200 roditelja i djece došlo je na priredbu.

Učenici su pokazali svoje jedinstvene vještine i interese: neki su plesali, neki svirali ili pjevali, čitali svoju poeziju, pokazali svoje umjetničke radove u školskoj galeriji itd. Cijela je škola bila oblijepljena plakatima s porukom koju je svako dijete moglo nadopuniti: „Ponosan sam na ________.”

Chris WEJR, ravnatelj Osnovne škole James Hill u Britanskoj Kolumbiji, ukinuo je nagrade i ceremonije nakon što je popričao s učenicima i roditeljima o školskim praksama i misiji škole.

On se pitao imaju li njihove mjesečne dodjele nagrada za najboljeg učenika zapravo suprotan učinak za zajednicu koju oni kao škola pokušavaju izgraditi.

„Činilo se kao da ovom ceremonijom i nagradama zapravo poručujemo – mi smo zajednica, ali neki su učenici ipak malo bolji”, rekao je Wejr. Ovaj se pristup također protivi modelu edukacije temeljenom na prednostima koje žele usaditi, a koji naglašava sposobnosti i vještine svakog učenika.

„Svaka osoba u ovoj školi ima prednosti, vještine i talente, a naš je posao više ih istaknuti”, kaže Wejr.

Zajedno s osobljem, odlučili su da dodjeljivanje nagrada nije u skladu s njihovim vjerovanjima niti da izvlači ono najbolje iz učenika – čak ni kada su u pitanju oni učenici koji primaju nagrade. Poruka koju šaljemo „pobjednicima” jest da je konačni proizvod važniji od samog obrazovnog procesa. „Učenje bi samo po sebi trebalo biti nagrada”, dodaje Wejr. Pritom se „gubitnici”, koji su uvijek u većini, osjećaju kao da nisu dovoljno dobri da budu na pozornici ili da njihova jedinstvena kombinacija vještina i sposobnosti jednostavno nije važna.

Wejr je zamijenio ceremoniju prilikom koje se nagrađivalo jednog učenika ceremonijom u kojoj je svako dijete bilo nagrađivano.

„Učenici su rekli da su naučili više o svojim vršnjacima”, kaže Wejr. A neki su roditelji bili vrlo sretni što su i njihova djeca konačno prepoznata kao dobra u nečemu. „Ako vjerujemo da svi naši učenici mogu biti uspješni, tada moramo uskladiti naše prakse s tim vjerovanjem”, rekao je Wejr.

Ni Wejr ni Gosal nisu se susreli s mnogo kritike roditelja ili učenika nakon što su ukinuli svoje školske nagrade.

Od 575 učenika, samo su dva roditelja u Srednjoj školi Chilliwack poslala e-mailove u vezi s ovom odlukom, dok su društveni mediji šutjeli o tom pitanju.

Gosal je također istaknula da je uspješnost učenika u njezinoj školi porasla nakon ukidanja nagrada.

„Ono što vas potiče da budete uspješni nije nagrada koju ćete primiti na kraju školske godine”, kaže Wejr i dodaje: „Izvrsnost dolazi iz školske kulture koja kultivira suradnju i pruža prilike učenicima da budu vođe, pogotovo u onim područjima u kojima djeca imaju posebne talente i vještine.

Kada me ljudi pitaju je li bilo mudro ukinuti nagrade u mojoj školi, ja im obično pitanjem i uzvraćam: kada ste posljednji put podijelili obiteljske nagrade?”

• Ako je škola zaista zajednica, izdvajanje pojedinaca zbog posebnog priznanja nema nikakvog smisla.  

Školski bi vođe umjesto kratkoročnih ciljeva trebali više razmišljati o tome kakve odrasle osobe žele razviti od svojih učenika. „Nadamo se da će se učenici nastaviti razvijati i učiti zbog vlastite koristi, a ne zbog toga što im netko tako kaže ili zato što postoji nekakva nagrada na kraju školske godine”, zaključio je Wejr.

……………

NAPOMENA

• Portal MindShift istražuje budućnost učenja u svim njegovim dimenzijama – pokriva kulturne i tehnološke trendove, inovativna istraživanja i inovacije u obrazovanju.
• Izvor: ww2.kqed.org