Svaka majka sanja da joj dijete postane sretan i uspješan čovjek, ali daleko od toga da svaka u tome i uspije. Mnogi pogrešno vjeruju da je obrazovanje najvažnije: zaposli talentirane privatne učitelje, otpravi dijete u grupu za nadarene, zatim najbolju školu, prestižni fakultet i stvar je riješena.

Da, obrazovanje je svakako važno, ali su mnogo važnije određene osobne kvalitete koje se usađuju u ranom djetinjstvu i postaju osnova za daljnji uspješan razvoj djeteta. Oni oblikuju njegov karakter, a time i njegovu sudbinu.

Vrlo je impresivan autoritet odraslih s jedne strane i neovisnost djeteta s druge strane. Istodobno, nisam ni u jednoj zemlji vidjela takvu koncentraciju sretne djece. Oni su nasmiješeni, otvoreni, društveni, samouvjereni, sa zadovoljstvom i bez straha upoznaju svijet.

Naravno, važnu ulogu ima visoki životni standard i razina sigurnosti u Danskoj, koja već četrdeset godina zadržava status najsretnije zemlje na svijetu. Ali ovdje je u osnovi i pristup obrazovanju važan. Istaknula bih nekoliko važnih stvari koje mogu koristiti svim roditeljima.

■  RAZVOJ NEOVISNOSTI

Učiti dijete neovisnosti je nužno, ne kada dijete malo odraste, već gotovo od samog rođenja. Čim maleni nauči sjediti, pokazuju mu kako se drži žlica i jede samostalno.  

Omiljena je fraza danskih roditelja: „To možeš učiniti i sam.” Pritom to nisu samo riječi već i djela, stremljenje djeteta neovisnosti potiče se na sve moguće načine, ne ispravljaju ih, ne viču za njima: „Da se nisi usudio!” Ako dijete pokušava, na primjer, samostalno obući gaćice, roditelji mu se ne bacaju u pomoć, već strpljivo čekaju, ohrabrujući ga. Naravno, ako postoji realna opasnost, pomažu, ali osnovnu zadaću dijete ispunjava samostalno.

Tako je kasnije i sa školom. Djeca sve rade samostalno i ako je potrebna pomoć roditelji ne ispunjavaju zadatke umjesto svoje djece, već ih samo potiču na ispravne odluke. Ako je dijete od rođenja naučeno na ideju da je sve u njegovoj moći, to postaje važan dio njegove svijesti koji je od velike pomoći u odrasloj dobi, kako u privatnim odnosima tako i u karijeri.

■ KAZNA I NAGRADA

U Danskoj je vrlo razvijeno poštovanje prema ljudima općenito, a posebno djeci. Ovdje djecu ne tuku, ne samo zato što je to zabranjeno zakonom, a socijalna služba pažljivo prati situaciju u obitelji. Danci su po prirodi vrlo mirni, odani ljudi koji znaju pregovarati s djecom. Oni se usredotočuju na rješavanje problema, a ne na kaznu, iskreno vjerujući da se dijete mora poštivati, ono mora razvijati osjećaj za vlastito dostojanstvo. Jedino je tako moguće usaditi poštovanje prema sebi i drugima, a to je jamstvo sreće i blagostanja u odrasloj dobi.

NA KOJI NAČIN KAŽNJAVAJU? U danskim obiteljima nije uobičajeno kažnjavati lišavanjem nečega, oni po potrebi obave ozbiljan razgovor i to je dovoljno. Odrasli postavljaju jasna pravila, stalno objašnjavajući zašto ih moraju slijediti. Odgoj temeljen na strahu nije samo gubitak povjerenja djeteta. On sakati njegovu osobnost i cijeli njegov život.

ŠTO SE TIČE NAGRADE, najčešća varijanta nisu slatkiši već neka vrsta koristi za pravilno postupanje. Tako se dijete uči svjesnosti, ispravlja svoje ponašanje i „ponaša se kako treba”, ne zato što se boji kazne, već zato što je isplativo. Roditelji nagrađuju dijete povjerenjem. Dozvoljavaju mu da učini nešto što dosad nije smjelo činiti. Djeca se time jako ponose.

■ UČENJE KAO IGRA

Igra se smatra jednom od najvažnijih stvari za dijete čak i u višim razredima. Jedan je od glavnih ciljeva napredovanje prema zoni razvoja gdje su zadatci malo iznad stvarne razine vještina. Roditelji i odgojitelji nastoje pomoći upravo onoliko koliko je potrebno, ne oduzimajući djeci mogućnost da rade maksimalno samostalno. U procesu ovakve vrste učenja razvija se samopouzdanje, mentalna stabilnost, kreativnost, kritički um, prilagodljivost.

Forsiranje ne ohrabruje i to je istina, znanstvenici su dokazali da mozak uspješnije uči kada eksperimentira, pronalazi uzročno-posljedične odnose i ne pamti podatke pasivno. Ne radi se samo o školi: ako želite poučiti svoje dijete nečemu novom, razmislite o tome kako to učiniti u obliku igre.

■ PRIHVAĆANJE STVARNOSTI

Jedna od tajni zašto su Danci najsretnija nacija jest prihvaćanje stvarnosti onakvom kakva jest. Oni uče djecu da se ne može sve u životu posložiti tako jednostavno i glatko kako bi oni htjeli i da nemaju sve priče sretan završetak. Mnoge priče slavnog Danca Hansa Christiana ANDERSENA zapravo su vrlo tužne i ne završavaju sretno. No, u većini svjetskih zemalja prepisali su ih u skladu s vlastitim društvenim paradigmama, štiteći dijete od surove stvarnosti.

Na primjer, u originalnoj verziji „Male sirene” morska se ljepotica na kraju ne udaje za princa, već umire od tuge. Tužno? Da, ali tako to biva u životu. Ne radi se samo o prihvaćanju realnosti, već također, što je vrlo važno, razvoju empatije u djeteta, suosjećanja s drugima. Čitanje „teških” knjiga omogućuje djetetu da doživi i upozna stvarnost u prisutnosti odrasle osobe gdje se osjeća zaštićeno. Stoga se takvo iskustvo usvaja vrlo lako i daje djetetu emocionalni imunitet u vanjskom svijetu.

■ HYGGE – SVE ZA OBITELJ

Mislim da su upravo zahvaljujući tradiciji „hygge” Danci sretni u obiteljskom životu. Sama riječ može se grubo prevesti kao „udobnost”, „zadovoljstvo”, ali to je mnogo širi koncept. To je stvaranje tople atmosfere u domu, redovite obiteljske večere sa svijećama na kojima se okuplja nekoliko generacija. Nema nikakvog televizora, ljudi se jednostavno druže. Radnim je danima također uobičajeno da obitelj večera zajedno i razmjenjuje dojmove o proteklom danu.

To nevjerojatno ujedinjuje, zbližava. Djeca osjećaju pažnju, podršku odraslih, što ih čini sretnima i samouvjerenima. Karijera je karijera, ali za Dance je obitelj na prvome mjestu. Prema statistikama, oni svaki dan troše 69 posto vremena na osobne stvari, što je 16 sati. Radni raspored to dopušta, a završivši s poslom obiteljski ljudi ne idu u kafić već kući.

Naravno, nijedna, pa ni najsretnija zemlja na svijetu nema idealnu djecu i idealne roditelje, ali su Danci sukob između roditelja i djece uspjeli svesti na minimum i podići generaciju za generacijom sretnih, otvorenih i samouvjerenih ljudi.

Možda bismo trebali preispitati stoljećima čuvane norme o odgoju, obiteljskim odnosima koje sakate ličnosti i sudbine. A naša država i naši roditelji trebali bi preuzeti barem nešto od onoga što zaista funkcionira. Na kraju, ipak je riječ o nečemu vrlo vrijednom: zdravlje i sreća naše djece. A upravo o njima ovisi u kakvom ćemo svijetu živjeti sutra.

………………

NAPOMENA

• NV (Novoe Vremja) –multimedijski portal najrazličitijeg spektra tema.
• Izvor: nv.ua