Pronađe se u svakom razredu dijete koje čita mnogo i često, u svako doba dana, skriva se od roditelja i čita uz slabo svjetlo noću… No, nažalost, činjenica je da današnja djeca ne čitaju dovoljno. Radije odabiru svakojake napraviceumjesto knjige, zabavljaju se svim i svačim dok im je zapravo baš knjiga najdostupnija. Ne želim istraživati zašto je to tako, pokušala sam krenuti od početka kako bih takvu pojavu spriječila.

Moji su učenici sada drugi razred. Čitamo svakodnevno, a pred njima se nalaze sve veći zahtjevi koji se u pravilu odnose na brzinu čitanja i razumijevanje pročitanoga teksta. Osmislila sam projekt kojim nastojim potaknuti djecu da svakodnevno čitaju što više i da zavole knjigu.

Na početku školske godine, već na prvom roditeljskom sastanku, roditelje sam upoznala s idejom kako će provedba našega projekta izgledati tijekom godine. Uveli smo čitanje u obitelji. U jednu sam torbu stavila različite naslove.

Odabrala sam dva naslova za odrasle, za roditelje ili skrbnike, jedan naslov za starije dijete, dvije slikovnice za mlađe, knjigu o zaštiti na internetu (koja je oduševila sve generacije), jednu knjigu za tinejdžersku generaciju te jedan naslov iz stručne literature o odgoju djece… Umetnula sam i praznu bilježnicu s napisanim uvodom u kojem se objašnjava svrha i način korištenja knjiga i cijele torbe.

Torba je krenula prvi tjedan u obitelj dobrovoljca, obitelj koja će probiti led znajući da članovi odabrane obitelji vole i čitaju knjige. Na moju sreću, odabrane su se knjige pokazale kao pun pogodak. Nakon tjedan dana torba se vratila.

• Pročitali smo zapažanja obitelji, nakon čega su učenici počeli dizati ruke u zrak moleći da baš oni uzmu torbu za čitanje. Mojoj sreći nije bilo kraja.

Učenici su ponosno nosili torbu kući, vraćajući je nakon tjedan dana. Naša je bilježnica bila sve popunjenija. Zapisane su pohvale za ideju, mnogi prijedlozi za nove naslove, bilješke koje im se djelo svidjelo i zašto. Čitali su i najmlađi u obitelji na način da slušaju čitanje starijih ili su samostalno uživali u listanju i pregledavanju slikovnica. Čitanje se provodilo svakoga dana u isto vrijeme u krugu obitelji.

Nakon čitanja i oni najmlađi imali su priliku poslati poruku, izreći svoj stav i doživljaj, a stariji su to zapisali. Svaka nova obitelj iščitala je prethodne zabilješke i dopisala svoje. U obitelji su čitali, bili zajedno i uživali. Još je samo nekoliko učenika ostalo čekati svoj red na torbu s knjigama.

Čitanje prvašićima još je jedna ideja kojom se može motivirati na čitanje naglas, pred publikom. To je već trebalo uvježbati, moji se učenici nisu željeli osramotiti pred mlađima od sebe. U školskoj su knjižnici zadužili zbirku pripovijedaka, odabrali priču, naučili je što ljepše, tečnije, izražajnije pročitati i krenuli. Dogovorili smo s učiteljicama koji dan mogu posjetiti prvašiće. Čekali su taj dan pred vratima, na zvuk zvona ušli u prvi razred po – svoj pljesak. Prvašići su ih pažljivo slušali i na kraju su svakoga nagradili pljeskom. To je i mlađima bilo vrlo zanimljivo pa je dogovoreno da će i prvašići doći nama čitati kad svladaju tiskana slova.

Jako se veselimo i s nestrpljenjem ih očekujemo. Tako se dogodilo da je naša ideja dodatno motivirala i učenike prvog razreda, i oni su poželjeli bolje i ljepše čitati.

Zanimljivo je – kad je nešto ponuđeno kao ideja, kad nije nametnuto – svi mi (i djeca i odrasli) rado to prihvatimo. Tako su birane i knjige s popisa lektirnih djela. Nije tako rečeno, nego je dana mogućnost izbora. Rečeno je Odaberi jednu priču koja se tebi sviđa…

Drukčije je doživljeno nego da je rečeno Ovaj mjesec čitamo to i to, idemo u knjižnicu po knjige… Zar nije tako?

UVELA SAM JOŠ NEKOLIKO STRATEGIJA KOJE UNAPREĐUJU ČITANJE:

• čitanje za dobar dan!
• pročitam jednu kratku motivirajuću priču na početku nastave. Poruke iz priče postanu nam poticaj za rad i odmah nam ljepše započne dan.
• čitanje u nastavcima
• odaberemo dulju priču, učenici ju čitaju pred kraj nastave i aktivnost traje toliko dana dok ne pročitamo priču.

Sjećam se davnih dana kada smo morali mjeriti brzinu čitanja, brojali smo pročitane riječi u minuti (što je djeci bilo stresno i izazivalo neugodu), pravili tablice i svrstavali ih po rezultatima. Dobro je što se od toga odustalo, jer nije bilo motivirajuće, dapače, za slabije čitače to je značilo biti na stupu srama.  

Danas imamo sasvim drukčiji pristup. Brzina čitanja razvija se vježbom, a svi žele napredovati. Uskoro ćemo imati natjecanje tko više i brže čita bez rangiranja, samo ćemo naglasiti najbolje rezultate.  

Nažalost, mi smo učitelji pretrpani zahtjevima nastavnoga plana i programa i često ne stignemo provesti u djelo sve svoje kreativne i poticajne ideje. Ovim projektom čitanja u obitelji potaknuli smo i dalje napreduje i raduje sve nas, i djecu i roditelje. To je dovoljno za jedan korak, motivacija za nove projekte i napredak. To je naš doprinos povećanju broja djece koja vole knjigu te rado i mnogo čitaju.

……………..

Elena BRAJKOVIĆ, OŠ Vladimira Nazora, Pazin