Emily nije baš zainteresirana za čitanje, ali voli plesati i pjevati i može se satima igrati sa svojim lutkicama.

Njezina starija sestra Frances naučila je čitati puno prije negoli je krenula u vrtić, a razlika između njih dvije brinula je Marie. Baka i djed također su smatrali da je to problem i željeli su potaknuti Marie da što češće čita svojoj mlađoj kćeri. Kada je Marie popričala s još jednom mamom o ovome, njezina je prijateljica s njom podijelila istu zabrinutost u vezi s vlastitim kćerima, pitajući se nije li na neki način ona sama kriva što nije dovoljno čitala svojoj mlađoj kćeri. Hoće li ova mlađa djeca zaostajati kad krenu u vrtić?

Ovaj nas scenarij izluđuje, jer je utemeljen na strahu, kompetitivnosti i pritisku, a ne na znanosti ili stvarnosti. Ne samo da roditelji osjećaju pritisak, nego i djeca. Djecu se uspoređuje prije nego što uopće započnu svoje formalno obrazovanje.

Akademska se mjerila svake godine pomiču, i to na temelju pogrešne pretpostavke da će djeca imati bolje rezultate budu li ranije počela čitati.

Sada poučavamo čitati petogodišnjake, iako je dokazano da je učinkovitije naučiti ih čitati kada navrše sedam godina te da bilo kakva prednost koju bi djeca koja ranije nauče čitati mogla steći nestaje kasnije u djetinjstvu.

Ono što je nekad bio napredan rad za određeni razredni stupanj sada se smatra normom, a djeca koja se muče držati korak ili jednostavno još nisu spremna smatraju se manjkavom. Zbog toga se osjećaju frustrirano i osramoćeno te imaju nizak osjećaj kontrole nad situacijom ako nisu spremna učiti ono što ih se poučava.

Iako se škola promijenila, činjenica je djeca se nisu. Današnji petogodišnjaci nisu ništa napredniji od svojih vršnjaka prije stotinjak godina, kada su se takve stvari počele mjeriti. A dijete danas može nacrtati kvadrat u istoj dobi (četiri i pol godine) kao i njegov vršnjak 1925., ili trokut (pet i pol), ili zapamtiti koliko je novčića izbrojalo (do 20 novčića u dobi od šest godina).

Ove osnove upućuju na djetetovu spremnost za čitanje i matematiku. Dakako, neka će djeca biti ranije spremna za to, ali moraju biti sposobna raspoznavati brojeve kako bi zaista razumjela zbrajanje i oduzimanje te moraju biti sposobna prepoznati kosu crtu u trokutu da bi prepoznali i pisali slova poput K ili R.

I dok su se djeca od 1920-ih do 1970-ih mogla slobodno igrati, što je postavilo temelje za ključne vještine poput samoregulacije, problem je u tome što se u modernim vrtićima od njih zahtijeva da čitaju i pišu.

Razvoj mozga olakšava učenje gotovo bilo čega (osim stranih jezika) što postajemo stariji. Rad je uvijek lakši s dobrim alatima. Možete izraditi stol pomoću tupe pile, ali to će potrajati dulje i biti manje ugodno, a usađenih loših navika kasnije se teže riješiti.

Jedan je od najočitijih problema koji uočavamo loše držanje olovke. Pravilno držanje olovke zapravo je prilično teško. Morate imati razvijene vještine fine motorike da biste olovku mogli držati lagano između vrhova kažiprsta i srednjaka te palca, da biste ju stabilizirali te pokretali i okomito i vodoravno koristeći samo vrhove prstiju.

U jednoj predškolskoj skupini u kojom se djecu poticalo da prerano počnu pisati, od 20 djece 17 ih je trebalo korektivnu terapiju kako bi ispravili pogrešno usvojene savjete te naučili pravilno držati olovku.

Razmislite o tome na trenutak: 85 posto djece trebalo je dodatnu pomoć, a roditelji su morali trošiti dodatan novac. Pritom su i oni i djeca bili pod stresom zbog toga što je netko pomislio kako bi bilo odlično naučiti ove četverogodišnjake da pišu, ne poštujući prirodni tijek dječjega razvoja.

Ovakvo guranje unatrag viđamo tijekom cijeloga formalnoga obrazovanja, do kraja srednje škole. Učenici osmog razreda imaju satove iz znanosti, koja se nekad poučavala u srednjoj školi, a djeca u srednjoj školi čitaju literaturu koja se nekad poučavala na fakultetu. U jednoj je školi u Washingtonu školski okrug pokušao poučiti većinu učenika sedmog razreda algebri umjesto u osmom razredu. Krajnji je ishod bio katastrofalan. Tri od četiri učenika nisu položila svoj završni ispit. Većina učenika osmog razreda nema dovoljno razvijene vještine apstraktnog razmišljanja da bi svladali algebru.

Povijesno gledano, djeca su kretala na fakultet u svojoj kasnoj tinejdžerskoj dobi zbog toga što su tada bila spremna; iako su uvijek postojale iznimke, 14-godišnjaci se nisu smatrali razvojno spremnima za rigorozan rad koji fakultet zahtijeva. Ono što je ironično jest to da se pokušajem da unaprijedimo svoju djecu naše vlastito razmišljanje o ovim stvarima unazadilo.

Ned JOHNSON, jedan od autora knjige na kojoj se ovaj tekst temelji često se susreće sa zahtjevima roditelja koji žele da se njihova djeca počnu pripremati za test SAT (američki ekvivalent državne mature) u prvom razredu srednje škole. Johnson im govori da je pogreška potrošiti novac i djetetovo vrijeme da bi ono unaprijed uči ono što se ionako redovito učiti tijekom školovanja. Mnogo je bolje pričekati da djeca razviju vještine i steknu znanje u školi, a zatim to poboljšati pomoću priprema za ispite tijekom trećeg ili četvrtog razreda srednje škole.

Prerano započeti pripreme za ovakve ispite nije samo potpuno nepotrebno, već je i kontraproduktivno. To je kao da 14-godišnjaku pokušavate objasniti kako funkcionira mirovinska štednja.

OSNOVNA PORUKA OVOGA TEKSTA, koju bi svi roditelji trebali prihvatiti, jest sljedeća:

• Ranije ne znači nužno i bolje; također, više ne znači bolje ako je previše.

…………………

NAPOMENA:

• Portal EDUTOPIA mrežna je zajednica koja promiče i dijeli znanje o obrazovnim temama. Autori portala ističu projektno orijentirano učenje, profesionalni razvoj učitelja, društveno i emocionalno učenje, integraciju tehnologije itd.
• Izvor: edutopia.org