Djevojka je imala od osam do deset šalabahtera u rukavu svoje školske kute. Drskost kojom ju je djevojka ispitivala zaprepastio je nadzornicu koja je čuvala razred za vrijeme ispita.

Na djevojci nije bilo znaka uznemirenosti ni kajanja, ona je zapravo bila prilično smirena i sabrana. „Gospodine, ovo se neće ponoviti, nema potrebe da zovete moje roditelje”, obavijestila je službenika u uredu koji je želio obavijestiti roditelje.

Kasnije sam kod kuće podijelila ovu priču sa svojom kćeri tinejdžericom. „Pa?”, blijedo me pogledala. Moja kći pohađa istu školu, godinu je dana starija od djevojke koja je uhvaćena kako vara na ispitu. „Takvi su danas tinejdžeri, mama!” Njezin me odgovor šokirao, ali tu nije bio kraj. Nastavila je pravdati svoju izjavu. „Postoje tinejdžeri koji ne smatraju da je postizanje ciljeva nepoštenim sredstvima nemoralno, bio to ispit ili nešto drugo.” Nastavila je: „Većini je tinejdžera danas važnije postići nešto nego način na koji su to učinili.” Jesu to budući građani naše zemlje? Što se dogodilo s našim vrijednostima? „Što misliš, tko je za to odgovoran?”, upitala sam. „Roditelji, naravno!”, stigao je i odgovor. „Vidiš mama, zapravo je jako malo roditelja koji zaista provode vrijeme sa svojom djecom. Oni jednostavno smatraju da je ispunjavanje djetetovih potreba sve što roditelj treba učiniti.”

To me natjeralo na razmišljanje. Kao učiteljica, susretala sam se s roditeljima koji misle da je njihov zadatak ispunjavanje svih djetetovih potreba. Prema njima je to mjera njihova uspjeha kao roditelja. Te potrebe uključuju osiguravanje odvojene sobe s televizorom, pametni telefon, bicikl odnosno auto, markirana odjeća, dodatne instrukcije, prehrana u restoranu itd. Obiteljska su druženja sada praznici u Švicarskoj, Južnoj Africi ili nekom drugom egzotičnom odredištu s fotografijama objavljivanima na društvenim mrežama.

Jednom mi je kći pričala o poznaniku svoje prijateljice, dečku koji studira umjetnost i odsjeda u hostelu, a njegov je džeparac jednak mjesečnim primanjima mnogih radnika. Upao je potom u loše društvo, počeo se drogirati, a njegova mu majka i dalje daje novac kad god on to zatraži. Kako to da majka ne primjećuje promjene na svom sinu?

Jesu li roditelji tako zaokupljeni ispunjavanjem djetetovih želja da previđaju njegove promjene?

Činjenica da dijete treba čuti, voditi i savjetovati ne postoji u rječniku mnogih današnjih roditelja. Roditelji ne žele da njihova djeca prolaze kroz bilo kakve poteškoće. Pokušavaju ih zaštititi od problema prije nego što on zapravo i nastane. To i jest problem, jer dijete tada ne zna ništa cijeniti.

Većina tih roditelja odgajana je strogo i ortodoksno; trebali su pomoć majki kako bi nešto prenijeli ocu. Stoga, kako bi izbjegli takve situacije i bili pristupačni, pokušavaju biti prijateljski naklonjeni svojoj djeci. Međutim, ne shvaćaju da postoji tanka linija između prijateljskog odnosa i prijateljstva. Biti prijateljski naklonjen svojoj djeci je dobro, jer vam se ona tada mogu povjeriti, ali ako im postanete prijatelj onda se jednadžba mijenja. Djeca vas uzimaju zdravo za gotovo, roditelji moraju znati povući crtu između prihvatljivoga i neprihvatljivoga.

Svi smo čuli izreku – „humanost počinje kod kuće”, a tako i osnovni moral i vrijednosti. Roditelji ih moraju usaditi kod kuće. Škola može oblikovati dijete, ali „glina” dolazi od kuće. Roditelji moraju shvatiti da ni najbolja škola neće moći oblikovati dijete na pravi način ako glina nije pravilno zamiješena.

• Vrijednosti se ipak prije svega usađuju, a ne poučavaju.

………………

NAPOMENA: 

• The Progressive Teacher (TPT) – mjesečni magazin namijenjen unapređenju obrazovanja u Indiji.
• Izvor: preogressiveteacher.in