Učenica osmog razreda Daša DADENKO govori o tome koji joj stereotipi najviše smetaju.

■  Treba nešto dobro odraditi u određenom trenutku

Tinejdžeri često ne razumiju kakvog ima smisla učiti i postizati dobre rezultate u sedmom i osmom razredu osnovne škole, pa potom prvom i drugom razredu srednje. Kada budu u posljednjem razredu srednje škole, tada će ozbiljno učiti i spremiti se za maturu. Ne razumiju također zašto treba učiti na prvoj godini fakulteta, misle da je važno samo dobiti diplomu, a kada se zaposle pokazat će se u punom sjaju.

Čini mi se da bi bilo korisno objasniti djeci da za njihove buduće poslodavce nije važan samo rezultat završnih ispita, već i njihov radni kapacitet, sposobnost da pokazuju dobre rezultate dugoročno i dosljedno. Opće fraze kako je važno kontinuirano učiti nikoga ne nadahnjuju. Mislim da bi tinejdžerima trebalo objasniti da nikoga ne brine hoće li oni moći brzo i uspješno prevladati završne školske ispite. Pitanje je mogu li prevladati težak i dugačak put obrazovanja i pritom se ne „ugušiti”.

■  Ja sam humanist / tehničar

„Zašto trebam ovu fiziku, matematiku i kemiju, ako sam ‘društvenjak’?!” – govorila sam, ne jednom, kada bih dobila lošu ocjenu. Mislim da gotovo svi koriste ovaj argument. Po mom mišljenju, takvi izgovori postaju sve popularniji. Što bivamo stariji, sve više razlikujemo predmete koje poznajemo i one za koje jednostavno nismo stvoreni.

Ja sam se uvjerila na vlastitom iskustvu da su „društvenjaci” i „tehničari” samo oznaka koju lijepiš sam sebi. Da, možda vam se neki predmeti čine razumljivijima, lakšima, ali ako želite dobre ocjene u svjedodžbi treba raditi, postaviti sebi cilj i ne bojati se poteškoća.

■  Ništa bez jakog udarca u stražnjicu

Mnogo sam se puta susretala s učenicima koji počinju učiti tek kad im roditelji budu pozvani u školu. Ili kad dobiju opasku u dnevnik ili lošu ocjenu odnosno „čarobni udarac u stražnjicu”, kako ja to zovem.

Ponašaju se kao da svima čine uslugu dolazeći u školu. Kao da su znanja koja dobiju u školi potrebna njihovim roditeljima, učiteljima, kolegi iz klupe. Svima, samo ne njima. A osviješćen odnos prema učenju, samorazvoj način je ne samo da se nauči nešto novo i učini nešto za sebe, već i mogućnost stvaranja novih prijatelja, a za tinejdžere je to posebno važno.

■  Školska znanja nikome nisu potrebna

Jedan je to od najrasprostranjenijih mitova o školi. Tinejdžerima se čini da im se nameću znanja koja im u životu neće biti potrebna. S jedne se strane možemo složiti s time, jer je malo vjerojatno da ćemo se okupljati u slobodno vrijeme i rješavati kvadratne jednadžbe ili izračunavati amplitudu godišnje temperature. Ali, zapravo, nikad ne znate koja će vam se prilika ukazati iza ugla. I koje znanje može biti korisno. Morate biti spremni za sve.

■  Kriv je učitelj

Kada nam učenje ne ide, pokušavamo sve svaliti na one koji nas uključuju u taj proces i tu se prvi javljaju učitelji. Prilično često slušam takve riječi, a nerijetko ih i sama izgovaram: „Ne sviđa mi se ovaj učitelj. Zadaje previše domaće zadaće i uopće ne radimo po programu.” Naravno, lakše je okriviti bilo koga nego priznati vlastitu krivnju.

■  Dijete treba znati sve sad i odmah

Roditelji su spremni platiti mnogo novca kako bi pogurali svoje dijete u sustavu velikog opterećenja informacijama. Treba utisnuti u glavu sve moguće i nemoguće informacije, katkad ne uzimajući uopće potrebe djeteta u obzir. Iskreno govoreći, meni se to čini kao nasilje.

Sjetimo se riječi poznatog psihijatra Friedricha PERLSA: „Roditeljima i učiteljima možda je dovoljno osigurati djetetu slobodan pristup informacijskom toku. A onda dijete apsorbira točno onoliko koliko mu dopuštaju njegove sposobnosti. I možda je vrijeme da prekinemo s ‘povlačenjem djece za uši’ u potrazi za najboljim ocjenama u svjedodžbi.”

………………

NAPOMENA

• Mel.fm – ruski portal posvećen obrazovanju i odgoju
• Izvor: mel.fm