DOMAĆA ZADAĆA – savršen alat za formativno praćenje učenika

Autor: Dinka Juričić 

Domaća zadaća: da ili ne

Domaća zadaća: da ili ne

Nema pravila koje određuje da učenicima moramo zadati domaću zadaću. Ima škola u kojima je praksa da se učenicima uopće ne zadaju zadaće. Ima i onih u kojima su domaće zadaće dnevna praksa. Hoćemo li učenicima zadati domaću zadaću ili ne, ovisi o ishodima koje želimo ostvariti, načinima na koje ih planiramo ostvariti te o tomu može li se sve što smo planirali ostvariti doista postići bez samostalnog učeničkog rada kod kuće.

Zadavanje domaće zadaće individualna je odluka učitelja i ovisi o njegovoj filozofiji poučavanja. Mudar učitelj nikada neće zadati učenicima domaću zadaću kao neku vrstu kazne, a neće im zadati ni besmislenu zadaću, tek toliko da ih uposli. Zna da u oba slučaja stvara problem i sebi i učenicima, sebi – jer tu zadaću mora pregledati, a učenicima – jer ih ništa ne demotivira uspješnije od zadataka koje su prisiljeni rješavati, a ne vide u tome smisla.

 

Dva velika NE

Dva velika NE

Bolje je ne zadati nikakvu domaću zadaću nego zadati zadaću koju neću (stići) pogledati.

Pitate se kako pronaći vrijeme za pregledavanje zadaća kad ionako na satu imate posla preko glave. Odgovor je vrlo jednostavan: promijenite pitanje. Pitajte se koliko ćete zadaća stvarno stići pogledati na satu te nemojte zadaću zadati SVIMA, zadajte je samo nekolicini, onima kojima će biti najkorisnija. Na svakom satu odredite dva-tri učenika koja za sljedeći sat trebaju napraviti određenu zadaću, a ostalima recite da i oni mogu riješiti tu zadaću ako žele. Kad učenici uoče da pregledavate zadane zadaće, usmeno ih provjerite i ocijenite, i oni učenici koji nisu bili obvezni pisati zadaću počet će je pisati želeći priliku da budu pitani i dobiju dobru ocjenu. Zašto da ne? Ako znaju da će na sljedećem satu biti pitani te, ako znaju što ćete ih pitati, učenici će se potruditi. To je situacija kad smo svi na dobitku, zar ne?

Roditelj nije ni učitelj ni pomoćnik u nastavi. Roditelj je partner.

Osnovno je pravilo partnerskoga posla ratovati protiv zajedničkoga neprijatelja, a ne međusobno. A zajednički neprijatelj nije dijete, nego znanja i vještine koje dijete JOŠ NIJE STEKLO. Za jedan (veliki dio) tih znanja i vještina odgovoran je učitelj, ali za drugi (veliki dio) odgovoran je roditelj. O čemu je riječ? Smisao domaćih zadaća oduvijek je bio nadopuniti i proširiti/produbiti/pojačati ono što su učenici radili na satu, steći potrebne vještine, rutinu i navike. I tu roditelji moraju zasukati rukave i pomagati, učiti sa svojom djecom.

Danas, međutim, u doba transformacijskih učitelja i cjeloživotnoga učenja, čak se i u razredu počelo izbjegavati učenicima tumačiti ono što i sami mogu naučiti. Uloga učitelja više nije da učeniku „prenosi“ znanje, nego da ga nauči do tog znanja stići samostalno. Na samom vrhu najvažnijih kurikulumskih ishoda danas je kompetencija koja je preduvjet cjeloživotnoga učenja, a dala bi se sažeti u zahtjevu: NAUČI UČENIKA SAMOSTALNO UČITI! Zato učenicima nema smisla zadavati zadatke koje oni u tom trenutku još nisu sposobni samostalno riješiti. Ako učitelj, koji je školovan da bi nešto dobro objasnio, prestaje to činiti za dobro učenika, nikakvoga smisla nema da roditelj (koji nije za to školovan) mora kod kuće preuzeti tu ulogu. Ako već zadajemo domaću zadaću koja prelazi trenutačne kompetencije učenika, onda ćemo reći neka je riješe oni koji mogu bez tuđe pomoći, a oni kojima to ne uspijeva neka definiraju što im nije jasno i što točno trebaju naučiti kako bi je riješili. I takve učenike nećemo kazniti zato što nisu napisali zadaću, nego ćemo im pomoći personalizirajući zadatke.

Što zapravo očekujemo od roditelja? Ne da uči sa svojim djetetom, ne da mu tumači, a ni da umjesto njega piše domaće zadaće. Uloga je roditelja da prati svoje dijete: pomogne mu naučiti kako organizirati svoje vrijeme tako da stigne naučiti i napisati zadaću; pomogne mu naučiti izdvojiti prioritete, upravljati svojim (negativnim) emocijama, svojom samodisciplinom, samomotiviranjem. Roditelj mora pomoći svome djetetu da izgradi samopouzdanje, da se nauči ustrajnosti. Mora mu pomoći naučiti da ne odustane i da pogreška nije katastrofa, nego lekcija iz koje treba izvući što više koristi. To je golem roditeljski zadatak. Jednako tako velik i važan kao onaj učiteljski. Roditelji i učitelji partneri su čiji je zajednički cilj NAUČITI UČENIKE SAMOSTALNO UČITI I PRIPREMITI IH ZA CJELOŽIVOTNO UČENJE. Ne raditi ništa umjesto učenika, ne preuzimati učenikovu odgovornost na sebe. Vrhunac odgoja jest: dopustiti djetetu da preuzme odgovornost

 

Četiri osnovna tipa domaće zadaće

Četiri tipa domaće zadaće

1. Završavanje nečega što je započeto na satu odličan je oblik domaće zadaće kad je riječ o nečemu što je svima jasno i čega nema previše, tj. za što učenik neće kod kuće potrošiti više od pet do deset minuta.

2. Za uvježbavanje i automatiziranje rutina potrebno je vrijeme i puno vježbe. Pogrešno je, međutim, učenika zasuti velikim brojem zadataka u jednoj zadaći. Najkorisnijom se pokazala praksa zadavanja samo triju ciljanih zadataka u kojima je u fokusu koncept određenoga procesa ili procedure. Učeniku, naime, treba biti jasno zašto se nešto radi tako kako se radi i baš tim redoslijedom. Kad smo sigurni da je učenik shvatio koncept, tek onda u sljedećim zadaćama zadajemo po nekoliko zadataka za uvježbavanje. Jako je dobro razraditi kriterije za ocjenjivanje i objasniti ih i učeniku i roditeljima. Besmisleno je učeniku kojemu je dovoljna dvojka zadavati zadatke kakve trebaju rješavati odlični učenici. Cilj je ovakvih zadaća pomoći učeniku da napreduje do svojih gornjih granica, a ne da se slama pokušavajući ići iznad toga.

3. Učenicima (i roditeljima) treba objasniti da postoje zadatci dizajnirani tako da provjere što su zapamtili i koliko su razumjeli. I da su to zadatci koji zaslužuju maksimalnu ocjenu vrlo dobar.

Postoje, međutim, i zadatci u kojima se traži više od toga. To su zadatci u kojima nije dovoljno samo primijeniti naučeno, nego pri njihovu rješavanju treba razmišljati na određen način: rješavati probleme kakve nismo rješavali na satu. To su zadatci teži od običnih zadataka, koje trebaju rješavati samo oni koji žele odličnu ocjenu.

4. Samoregulirano učenje, metakognicija, praćenje je načina učenja u svim fazama: kako smo se pripremili za učenje, kako smo isplanirali učiti, kako napredujemo s učenjem prema tom planu, na koje probleme nailazimo učeći tako, jesmo li na kraju ostvarili ono što smo zamislili, što bismo sljedeći put pri učenju trebali raditi drukčije da bismo naučili bolje, brže, jednostavnije...

U zadatke za samoregulirano učenje ubrajaju se zadatci koje učenicima zadajemo u obrnutoj učionici kad im kažemo što za sljedeći sat trebaju samostalno kod kuće pročitati ili naučiti te im za zadaću zadamo da, čitajući/gledajući video/simulaciju..., otkriju što NE RAZUMIJU te da to bude tema za sljedeći sat. Ideja je da na satu ne tumačimo ništa od onoga što učenici mogu naučiti bez nas, a da vrijeme iskoristimo pomažući im u onomu u čemu zapinju.

 

Arhiviranje domaćih zadaća za formativno praćenje

Najjednostavniji način da arhivirate sve učeničke domaće zadaće kako biste mogli pratiti njegov rad i razvoj tijekom godine jest da snimite zadaće mobitelom. Trebate samo skinuti aplikaciju koja zamjenjuje skener. Naime, ako bez te aplikacije fotografirate bilo koji dokument, to onda izgleda ovako:

Slika je deformirana, često i mutna, nemoguće ju je formatirati pa se vidi nepotrebna podloga... Da biste mogli dobro snimiti učeničke zadaće, procesirati sliku, namjestiti format, boje... i na kraju sliku spremiti u učenički portfolio na svom računalu, treba vam aplikacija uz pomoć koje će ono što ste snimili izgledati ovako:

Odaberite aplikaciju ovisno o operativnom sustavu koji je ugrađen u vaš mobitel. Besplatnu ćete aplikaciju pronaći na stranici.

Ukratko:

1. Ne zadajte svim učenicima istu zadaću. Polovici ta zadaća uopće ne treba. Personalizirajte zadaće.

2. Zadajte samo onoliko zadaća koliko stignete pregledati na sljedećem satu.

3. Učenika čiju zadaću pregledate pitajte da usmeno odgovara za ocjenu na razini koju je odabrao.

4. Sve domaće zadaće fotografirajte mobitelom i pohranite u svoje računalo u portfolio toga učenika. Na taj ćete način imati savršenu arhivu za formativno vrednovanje koje će pomoći da na kraju godine učeniku date ocjenu koja je pravedna i obranjiva. 

Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: „Menadžment kriznog komuniciranja“

„Menadžment kriznog komuniciranja“

„Menadžment kriznog komuniciranja“ svojevrsni je katalog…

Školski portal: Digitalni sadržaji i aktivnosti

Digitalni sadržaji i aktivnosti

■  1.razred: Glas/slovo P Igra će…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…