BITI SEBI NAJVAŽNIJA OSOBA NA SVIJETU

Autor: Dinka Juričić

Jesu, važni su nam naši roditelji, naša djeca, naši supružnici, naši učenici... ali najvažnija osoba od svih ipak je svatko sam sebi. Ja stvaram svoj svijet. Ja moram biti smirena, zadovoljna, ispunjena, sretna... da bih za one do kojih mi je stalo mogla zračiti smirenošću, ispunjenošću, srećom. Ako sama ne stvorim svoj svijet, za mene će ga stvarati drugi. Pitanje je koliko ću se doma osjećati u takvom tuđem svijetu.

Svatko od nas svoja raspoloženja prenosi na okolinu i stvara ozračje u kojem živi. Užasno je kad sami sebi stvorimo pakao i vrtimo se u njemu nemoćni iščupati se iz njega. Ne možemo se iščupati sve dok vjerujemo da su za pakao krivi drugi.

 

1. Mala poučna priča o dekonstruktivizmu u arhitekturi sebe

Dekonstruktivizam u arhitekturi

Što mislite, što sugerira deformirano pročelje zgrade u prvom planu? Nije baš vjerojatno da gledate u posljedicu mamurluka nekog opaljenog arhitekta, zar ne? Vjerojatnije je riječ o nekoj poruci, arhitektura je poruka u prostoru...

Na slici je dekonstruktivistička zgrada. Zgrada je dio kliničke bolnice u Nevadi, točnije njezin neurološki odjel Lou Ruvo Center for Brain Health. Oznaka je dekonstruktivističkog stila u arhitekturi narušenost osnovnog arhitektonskog načela – čvrstoće i stabilnosti. Arhitekt Frank Gehry pročeljem je ispričao priču o pacijentima klinike, ljudima koji dolaze po pomoć jer im je u neurološkom sustavu narušeno isto to načelo čvrstoće i stabilnosti.

Zamislite da ste arhitekt i da projektirate zgradu koja zrcali vas. Kakva bi to građevina bila? Smirena renesansna, dramatična barokna, hladna klasicistička, zbunjena postmodernistička? Neka za koju još nije izmišljeno ime? Probajte je nacrtati. S tom slikom na umu treba nastaviti čitati ovaj tekst.

 

2. U klinču između privatnog i poslovnog

Slutim nekako da niste imali vremena razmišljati o arhitekturi sebe niti nacrtati zgradu sebe jer nemate za to vremena, imate posla preko glave. Kad nam do nečega nije dovoljno stalo, kažemo da nemamo vremena. To je sjajan i uvjerljiv izgovor. Za ono do čega nam je stalo uvijek se može pronaći koji trenutak: odlijepiš se malo od računala, odložiš ono što nije ni bitno ni hitno, odrekneš se onoga što je besmisleno...

Pogledajte ovu fotografiju. Koju priču iščitavate iz nje? Zašto je slika djelomično mutna? Gdje je fokus?

Životni fokusi

Sve je mutnjikavo na slici, jedino što je oštro jest svinjino oko, zar ne? Cijela je priča sažeta u tom detalju, uplašenom pogledu, jako, jako uplašenom pogledu. Istina, njušku je približila ruci koja će je nahraniti, ali hrana nije ugasila strah od nekoga tko joj se primiče zdesna... Da je cijeli svinjac snimljen istom oštrinom, oko bi se utopilo u slici. Ne bi bilo priče o strahu, bila bi to obična priča o svinji.

S našim životnim fokusima isto je kao i na toj slici. Kad nam se sve čini važnim, raspemo se na sve strane, bavimo se svim i svačim. Ispadne da se uvijek žurimo i živciramo što nismo na onom drugom mjestu, s onom drugom osobom, za onim drugim poslom... Kad izdvojimo svoje dvije-tri najvažnije stvari na svijetu, onda nema kolebanja, razmišljanja o onomu što nemamo... Usredotočimo se na ono što nam je doista bitno.

Nema zadanoga pravila o tome što mi treba biti bitno u životu. Svatko od nas sam sastavlja svoj popis prioriteta. Ključ je samo u tome da ono što je na popisu ne bude iz istoga gnijezda, od iste vrste. Ako na mojem popisu stoji: uvođenje IKT-a u nastavu, napredovanje u mentora, pobjeda moje učenice na Lidranu... to je popis iz istoga gnijezda. Sve je to POSAO i usko je povezano jedno s drugim. Popis treba biti obuhvatniji, usmjeren prema različitim područjima, npr: napredovanje u mentora, promjena mojeg načina prehrane i fizičke aktivnosti, učvršćivanje obiteljskih odnosa. Kad imamo jasno postavljene prioritete, upravljanje vremenom postane stvar matematike: nešto se može činiti istodobno, nečemu treba posvetiti nepodijeljenu pozornost. Problemi nastaju kad pokušavamo spojiti nespojivo, a stres je cijena koju plaćamo kad u tome uporno ustrajemo.

 

3. Stres: dobar sluga, ali loš gospodar

Stres u malim količinama iznimno je poticajan. Natjera nas da se rastegnemo izvan onoga što smo smatrali granicama svojih mogućnosti. Preplavi nas adrenalinom i pomogne da otkrijemo diva u sebi. Ali kad stres postane stalno stanje, kad je kroničan, onda je to druga priča. Žurimo se iskobeljati iz situacije koja nas muči. Prihvatimo prvo rješenje do kojeg stignemo, ne tragamo dalje, ne eksperimentiramo jer već razmišljamo o sljedećem problemu koji treba rješavati. I zato radimo kompromise: prihvatimo nešto čime nismo do kraja zadovoljni, pa se živciramo što to nismo bolje riješili. I potrebu da se tim na brzaka sklepanim rješenjem pozabavimo vučemo za sobom kao rep. S vremenom se nakupi repova i repova... toliko da više zbog njihova tereta ne možemo naprijed.   

Evo zgodne ilustracije s mojim prvim pokušajima da se s pomoću zrcala snime fotografije koje nalikuju na profesionalne.

Pokušaji i pogreške

Koju priču o pokušajima i pogreškama pričaju te dvije fotografije? Bila sam silno oduševljena prvom jer sam napravila crne kulise i u podlogu stavila zrcalo, a prema objektu na fotografiji usmjerila sam bijelom krpom zaslonjenu svjetlost stolne lampe. I sretna sam otišla spavati. Pomisao da kompozicija ipak nije dobra digla me iz kreveta pa sam razmještala i razmještala te napravila drugu fotografiju. Njome sam bila sasvim zadovoljna pa sam raspremila kulise, vratila ogrlice na mjesto... a fotografiju ponosno objavila na svom FB profilu. Jedan je profesionalni fotograf odmah komentirao i dao mi nekoliko dragocjenih savjeta: Kad ti je svjetlost izravno uperena u objekt, izgubi se trodimenzionalnost slike. Zato neka svjetlost dolazi bočno, imat ćeš bolju igru sjena. Ili još bolje: neka ti jedno svjetlo bude bočno, drugo odostraga... Savjeti su mi se učinili odličnima, ali sam bila preumorna opet sve ispočetka slagati pa sam otišla spavati. Sad već treći dan ne mogu natjerati sebe da se vratim poslu koji sam smatrala završenim, a kad pogledam drugu sliku, nalazim sve više mana njezinoj plošnosti... I tako, već tri dana vučem rep i živciram se. Nepotrebno.

Ma znam, priča o takvom repu sasvim je benigna. Poslužila mi je samo kao analogija koja bi vas trebala potaknuti da razmislite o repovima koje vučete za sobom. Repovi su teret. Ulažete dodatni napor da biste išli naprijed, a oni blokiraju kao ručna kočnica koju ste zaboravili spustiti kad ste krenuli...

Zlatni je savjet s kojim ćete se sigurno složiti – bolje je napraviti polako i do kraja nego na brzaka pa stoput popravljati. Polaganim ćete načinom naizgled izgubiti više vremena. Naizgled samo. Jer kad se budete vraćali, dorađivali, popravljali... nećete izgubiti samo više vremena nego i mnogo, mnogo više živaca.

 

4. Punjači za osobne baterije

Svima nam se dogodi da se osjećamo kao da je iz nas isisana sva snaga, volja, optimizam... Tako premoreni i prazni, sjednemo i buljimo u ekran ili pobjegnemo u krevet nadajući se da će se do jutra naše baterije same od sebe napuniti. Neće.

Najprije o najčešćoj pogreški fizičkoj neaktivnosti. Kad smo pod stresom, elektrokemija u našem organizmu poremećena je kao na onoj fotografiji bolnice s kojom smo počeli današnju priču. Neravnoteže u organizmu put je u bolest. Treba, dakle, najprije uravnotežiti elektrokemiju u svojim stanicama. Kako? Napumpati ih kisikom, očistiti od otrova... Najbrži način da to učinimo jest da se pošteno iznojimo. Svejedno je kako ćemo se iznojiti. Neki će trčati, neki kopati u vrtu, neki će – ovisno o svojoj kreativnosti - smisliti neki puno ugodniji oblik znojenja. Bježanjem u sigurnu luku svojega naslonjača i buljenje u TV program sigurno neće pomoći. Istina, na trenutak ćemo zaboraviti da vučemo repove svojih stresova i umora, ali čim ustanemo, bolno ćemo osjetiti da ih se ipak nismo riješili. Dakle, krećite se i ne zavlačite se u hladnjak!

O još jednoj pogreški s vrlo lošim posljedicama ugađanju svojem egu. Ego je gladan zadovoljstva. A zadovoljstvo je trenutačno i sebično, osjetimo ga kad si priuštimo nešto čega smo bili željni. Pobrstimo sve slatko u kući, odemo u šoping i gadno ispeglamo svoju kreditnu karticu kupujući stvari koje nam ne trebaju... Vrlo smo kreativni kad udovoljavamo svojem egu. Ali problem je s egom što ga je nemoguće trajno zasititi. Ne samo da je neprestano gladan nego je i sve nezasitniji.

Napokon pravi savjet  – umjesto da zadovoljstvom hranimo ego, bolje je radošću hraniti svoju dušu.

Zadovoljstvo je osjećaj koji nas obuzme kad ugađamo sebi. Sreća je nešto drugo: divan i nesebičan osjećaj koji nas obuzima kad obasjamo radošću one do kojih nam je stalo. Naučiš nešto korisno i podijeliš s drugima, učiniš nešto korisno za druge ne očekujući nikakvo uzdarje, navedeš nekoga da ponovno povjeruje u sebe... I tu je niz beskrajno dug. I mnoštvo je ljudi kojima smo potrebni. Pomoći treba kad nam je najgore, čini nam se da ništa nemamo, a zapravo imamo puno: smiješak za nekoga, toplu riječ, ruku kojom možemo zagrliti...

Najjednostavniji put do sreće jest udomljivanje kućnog ljubimca. Njega ne treba školovati, ženiti, udavati, zaposliti... samo postojati za njega.

Kućni ljubimac - put do sreće

Na fotografiji je moja mačka. Bezbroj me puta na dan razveseli svojim nestašlucima. Imam i dva psa. Udomljivanje napuštenih životinja nije nikakav čin altruizma, nego čista sebičnost. To malo što izdvojimo za njihovu hranu, pijesak, šetnju i igru s njima stostruko nam vrate svojom privrženošću i radošću kojom nas dočekuju kad se vraćamo kući.

 

Nemate uvjeta za kućne ljubimce? A kako stojite s loncima za cvijeće? Prostorom za mikrovrtove? Ništa? Nemate zelene ruke i biljke vam ne uspijevaju? Nema veze. Baterije se mogu puniti i hobijima kojima potičete sami sebe da budete kreativni.

Četiri su, dakle, načina na koja ja punim svoje baterije:

  1. naučim nešto korisno i podijelim s drugima
  2. učinim nekomu nešto dobro ne računajući ni na kakvo uzdarje
  3. udomim životinju i volim je
  4. bavim se nekim od svojih bezbrojnih hobija.

Prepoznajete li svoje punjače među mojima? Imate li možda neke djelotvornije načine na koje punite svoje baterije? Svi su dobri. Ne valja jedino ako nemate punjače pa ih morate posuđivati ili plaćati. Razmislite o tome!

 

I za kraj nešto vrlo važno: tajna tkanja

Tkanje je kombiniranje okomitih niti osnove i vodoravnih niti potke. Osnova drži tkanje, ona mora biti čvrsta, od kvalitetnog konca, neprekinute niti, bez čvorova. Potku možemo graditi od komadića materijala različitih boja, debljina, tekstura. Što ih je više, ono što otkamo dinamičnije je i zanimljivije.

Tajna tkanja

Dakako, i ova je priča o tkanju zapravo analogija sa životom. Osnova mora biti čvrsta. Osnovu čine prioriteti za koje smo se odlučili. Ona mora biti stabilna i čvrsta, nikako se ne smijemo s njom dekonstruktivistički šaliti. Ona je temelj smirenog, plodnog, sretnog života. A potka? Njezin izgled sami dizajniramo odabirom trenutaka iz života koje uplećemo u niti osnove. Odabiremo sami uspomene, događaje, ljude, trenutke od kojih gradimo svoj život. Nema veze koliko je pritom čvorova. Potka ne nosi tkanje, ona ga samo oblikuje i čini od njega našu osobnu priču.

Odaberite sreću, a ne zadovoljstvo. Sjetite se: sreća počinje usrećivanjem drugih, a onda nam se od njih vraća kao plimni val. Uživajte u njemu. To nije sebično, naprotiv. Sijači sreće su blagoslov i sebi i svima oko sebe. Svatko od nas sam mora naučiti odabirati svoje plime i nositi se sa svojim osekama. Na sreću, to i nisu tako teške lekcije kako u početku obično mislimo.

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Aktivnost učenja i poučavanja u švedskom gradiću Hoofors

Aktivnost učenja i poučavanja u švedskom gradiću Hoofors

Domaćini ove projektne aktivnosti bili su…

Školski portal: Digitalni sadržaji i aktivnosti

Digitalni sadržaji i aktivnosti

■  1. RAZRED ZBRAJANJE I ODUZIMANJE…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…