a) GDJE GRIJEŠIMO? (Kako igra izgleda kod kuće?)

Kad nam postane jasno da mi nismo organizatori igre, da ne trebamo glumiti klauna pred učenicima, odnosno kad nam postane jasno koja je svrha igre, tada će ona dobiti smisao. Učenicima je kod kuće sve dostupno „odmah i sada“, nikada im nije dosadno. Upravo sam na to pokušala upozoriti roditelje. Naime, djeci katkad treba biti dosadno jer će tada sami smisliti igru. Nadalje, razvijat će maštu s pomoću vlastitog metajezika stvarajući neki svoj zamišljeni svijet.

b) IGRE ZA PONAVLJANJE SADRŽAJA – iznimno su popularne, a imaju i poseban naziv (DOS – digitalni obrazovni sadržaj). U jednoj od prijašnjih kolumni pisala sam o tome što se stvarno događa s tim sadržajem – te igre najčešće igraju roditelji, ali još uvijek nisam shvatila zašto. U mojem je razredu 21 učenik, a 3-4 učenika povremeno odigra neku od digitalnih igara koje napravim za ponavljanje i uvježbavanje sadržaja. Igrali bi oni digitalne igre, ali u školi, ne kod kuće. Naime, kako sami kažu, roditelji im brane korištenje digitalnog uređaja dulje od pola sata dnevno, pa tih pola sata radije provedu igrajući igru koju vole. Drugi je razlog da sve igre koje su napravljene s pomoću besplatnih alata ne pružaju kvalitetnu povratnu informaciju o ocjeni, stoga ih učenici ne žele igrati (navodim rezultate ankete koju sam provela u razredu).

Prilikom posljednjeg ponavljanja nastavne teme Zima rekli su mi: „Mi bismo crtali umnu mapu, mi bismo se igrali na snijegu.“ Tada sam shvatila da ih dobro usmjeravam jer će o zimi više naučiti gledajući oko sebe nego igrajući sve moguće DOS-ove koje sam stvorila za njih.

b) TRADICIONALNE IGRE

Nažalost, mnoge tradicionalne igre „pregazilo“ je vrijeme, ali dječju maštovitost i kreativnost najviše je „ubilo“ naše „jamranje“ kako je nekad bilo bolje. Djeca ne znaju kako je nekad bilo, pa im mi trebamo organizirati mjesto i vrijeme za igru.

Tako smo se 6. 2. 2019. pridružili međunarodnom projektu

• Svjetski dan školske igre

Učenici su taj dan trebali donijeti svoje igračke i smisliti igre.

#GlobalSchoolPlayDay – pod tim je hashtagom u našem razredu proveden projektni dan. Bio je to pravi dan za igru, i to baš cijeli dan. Nije bilo rasporeda, učiteljskog vođenja ili poticanja. Torbe su bile pune igračaka, učenici su samostalno smišljali igre, tražili tko će im biti par, dogovarali su se…

Na kraju su se naučili igrati. Uživali su, napisali mi na papiriće pohvale i da bi voljeli kad bi barem jedan dan u tjednu bio takav. Nikome nije bilo dosadno i nije bilo svađe u razredu.

Ja sam taj dan otkrila:

a) koji su učenici vođe

b) tko se teško može uklopiti u skupinu

c) tko ne da svoju igračku

d) tko se „duri“ zbog svega.

ŽIVOTNE SITUACIJE, IGRA, VRIJEME KOJE SU SAMI ISPLANIRALI

Promatrajući ih kako se igraju, shvatila sam koliko su različiti u odnosu na djecu koja idu u produženi boravak i koja imaju organizirano slobodno vrijeme. Moji se učenici vole igrati, ali sve češće traže pravu igru – ne virtualnu ili nametnutu, nego onu loptom, lutkama, na snijegu ili na travi. Važno im je da se krećemo i da se igramo.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | 2. razred | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ 

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige