Ne, individualni pristup nije trenutačno najpopularnija riječ. Termin je aktualan već neko vrijeme. Godinama i desetljećima, još iz vremena glasovite Njemačke alternativne pedagogije, praćenje svakoga pojedinog učenika smatra se kraljevskim pravcem pedagogije. U tako dugom razdoblju trebao je taj pravac, pomislit ćete, biti pronađen. A što ako nije? Postoji li on uopće? Mogu li škole zaista potaknuti individualni napredak?

Pitali smo ljude koji bi to trebali znati ili bi barem trebali željeti znati. Što žele roditelji, što postižu učitelji i što kažu stručnjaci?

✿ RODITELJI ✿ 

Jedan izlazi, drugi ulazi, treći čeka: roditeljski sastanak u jednoj minhenskoj gimnaziji. Na hodnicima pored vrata dugački redovi stolaca. Na njima sjede roditelji, čekaju kako bi nekoliko minuta razgovarali s učiteljem o svom djetetu. Kad se vrata učionice otvore i jedan otac ili majka uđu, ostali ustanu i pomaknu se za jedno mjesto naprijed.

✿ INDIVIDUALNI NAPREDAK? ZBUNJENA LICA ✿ 

Jedna majka kaže: „To je kada škola nudi nešto više. Dakle, uz matematiku i engleski, tečaj žongliranja, pčelarstvo ili kazalište.” Smatra da je takva ponuda dobra stvar. Jednom ocu takav odgovor nije zadovoljavajući. On smatra da se pod individualnim pristupom krije „posebna podrška slabijim učenicima”. Čija podrška? „Pa učiteljeva, naravno.” Omalovažavajući smijeh.

Živo je i pred učionicom sedmog razreda. Svi govore uglas. Probija se glas jedne majke: „Nastavnici nemaju za to vremena, za to postoje instrukcije.” Na dopunskoj nastavi stariji učenici s dobrim ocjenama pomažu slabijim učenicima nižih razreda. No, funkcionira li to dobro, roditelji iz hodnika nisu sigurni. Čini se da se većina djece dobro snalazi i bez toga, kaže jedna majka, njezino dijete prima privatnu poduku.

✿ A ŠTO JE S NADARENIM UČENICIMA? ✿ 

Treba li dobrim učenicima individualni pristup? „Oni bi trebali preskakati razrede”, viče netko. Opet smijeh. Ali jedna se majka ne smije. Kaže da njezin sin ima prosječne ocjene, ali se na satovima matematike užasno dosađuje. Od individualne podrške očekuje da njezin sin dobiva zahtjevnije zadatke.

Na nastavi se ne može „svakome podijeliti dodatna kobasica”, kako kaže jedna majka. Ali škola ne bi trebala „mirno sjediti” kad se radi o izvanrednom talentu. Jedna majka ima četvero djece. Najmlađi pohađa četvrti razred osnovne škole i član je poznatoga dječačkog zbora. Dvije obveze koje nije uvijek lako pomiriti. Činjenica da njezin sin unatoč dugačkim probama zbora mora imati spremnu svu domaću zadaću za sljedeći dan ljuti ovu majku.

✿ UČITELJI ✿ 

Koliko su različita očekivanja roditelja od individualnog pristupa, toliko su i raznoliki zahtjevi koji se nameću učiteljima. Iako su sve pokrajine „individualni pristup potencijalu uspjeha” proglasile središnjom misijom obrazovnih institucija, praktična implementacija u učionici nije definirana. Škole smiju i trebale bi ju samostalno regulirati. Rezultat: učitelji rade kako znaju.

U inkluzivnim je školama, međutim, pedagoška svakodnevica temeljito izmijenjena. Na jednoj internetskoj platformi Conni govori o posebnoj školskoj stvarnosti. Učiteljica osnovne škole poučava 24 učenika u miješanom razredu učenika različite razine, uključujući i učenike s poteškoćama u učenju i s problemima u ponašanju. Za 16 učenika s različitim problemima mora redovito osmišljavati plan razvoja. Također mora bilježiti napredak i pisati procjene za učenike koji napuštaju razred. „Uz najbolju volju, implementacija detaljne individualne podrške u ovakvim uvjetima neće potrajati”, kaže Conni. Čak i za samo za najteže slučajeve, piše učiteljica, ima vremena za „individualnu lekciju”, u najboljem slučaju jednom u četrnaest dana.

✿ SVAKOM DJETETU TOČNO ONO ŠTO MU TREBA. KAKO TO FUNKCIONIRA? ✿ 

Priskrbiti svakom učeniku poseban zadatak na nastavi zapravo je „nevjerojatno zahtjevno”, potvrđuje Josef KRAUS. S 30 godina rada na mjestu predsjednika, a potom počasnog predsjednika Udruge njemačkih učitelja, Kraus je jedna od rijetkih konstanti u njemačkom obrazovnom sustavu. Od jezičnog laboratorija, interdisciplinarnih učitelja do cjelodnevne metode, Kraus je vidio sve što je slavljeno kao čudotvoran pedagoški lijek. Hoće li i individualni pristup uskoro potonuti?

Kraus ni u kojem slučaju ne vjeruje da zajedničko učenje prosječnih učenika, učenika s intelektualnim poteškoćama i učenika s problemima u ponašanju može funkcionirati. „Unutarnja diferencijacija nije se pokazala”, kaže Kraus. Unutarnja diferencijacija termin je kojim se koriste pedagozi kad učenici u razredu obrađuju gradivo služeći se različitim materijalima i medijima, svaki svojim tempom i na odgovarajućoj razini težine gradiva. Kraus nije obožavatelj ovakve metode, jer, kako kaže, tako nešto samo „cementira” razlike u uspješnosti.

Na ovaj će način najbolji učenici poletjeti, a najlošiji ostati po strani.

„Temelj za uspjeh optimalne podrške”, uvjeren je umirovljeni ravnatelj, „razumno su homogene skupine” kao što dopušta tripartitni školski sustav.

✿ OBRAZOVNI STRUČNJACI ✿ 

Ako čitate brojne studije, serije članaka i eseja, možete brzo izgubiti volju: stranice teoretskih obrazlaganja, različite definicije o tome što je točno individualni pristup, novi koncepti, brojni i katkad proturječni zahtjevi i blijedi nagovještaj praktične primjene na nastavi. Čak i stručnjaci na fakultetima imaju poteškoća s definiranjem individualnog pristupa. Pritom on u Njemačkoj ima već dugu tradiciju. Reformisti su ga uvijek podupirali, od 1960-ih u vezi s time provodili su pedagoška istraživanja. Unatoč svemu, još nitko nije progurao taj kraljevski pravac. Najvjerojatnije zato što on ne postoji.

Zaključci Johna HATTIEA su otrježnjujući. Istraživač sa Sveučilišta u Melbourneu legendarni je ugled zaradio predanim radom. Hattie je proučio sva istraživanja o uspješnosti u učenju objavljena na engleskom jeziku, ocijenio stotine analiza i napravio svojevrsnu superanalizu kojoj nema ravne.

Za one koji imaju pretjerana očekivanja od individualnog pristupa, istraživanje izloženo na gotovo 400 stranica sadrži lošu vijest. Ona glasi: od individualnog pristupa nema koristi. Koncept otvorene nastave, miješani razredi, proces samostalno vođenog učenja, sve to unaprjeđuje učenje vrlo malo ili nikako. „Dobro je poučavanje ono što je korisno”, kaže Jasmin DECRISTAN. Znanstvenica s Instituta za psihologiju na sveučilištu Goethe-Universität u Frankfurtu na Maini može navesti načine za uspješnu nastavu koja pogoduje svim učenicima: jasni postupci, pravila, rutine, konstruktivan odnos prema grješkama. To je već nešto.

Ali to ne miriše na revoluciju. Poticati dijete na način koji optimalno razvija njegove talente razumije se samo po sebi. Ipak, to je vrlo ambiciozan cilj. S nastavom koja se održava prema birokratskim uputama teško ćemo to postići. Treba li od javnih škola očekivati sveobuhvatnu individualnu skrb i radikalnu promjenu nastave? Teško.

S druge strane, odstupanje od standardne lekcije trebalo bi, s vremena na vrijeme, biti izvedivo. Ako bi najbolji učenici katkad glumili učitelje i poučavali manje uspješne učenike, od toga bi obje strane imale koristi.

A inkluzivne škole? Nastavnicima je potrebna pomoć socijalnih radnika, odgajatelja, školskog osoblja. S time se svi obrazovni stručnjaci slažu.

………………

NAPOMENA

•  Magazin Schule – njemački časopis za učitelje i roditelje djece školske dobi.
• Izvor: magazin-schule.de