Ukupno ih ima manje od 50.000, a žive i u susjednoj Angoli, polunomadskim načinom života.

Selo, tj. naseobina Himba koju smo posjetili, osnovana je prije 14 godina kad je jedan bijelac porijeklom iz Južne Afrike odlučio na svojoj farmi pružiti utočište grupi Himba (odrasli s vlastitom djecom i dio siročadi). U selu živi 35 žena, šest muškaraca i 45 djece.

Himbe žive tradicionalnim načinom života (među posljednjim su nomadima u svijetu), no polako prihvaćaju i neke načine sjedilačkog, ratarskog života. Vlasnik stoke je prema njihovim običajima muškarac, ali se stoka nasljeđuje po ženskoj liniji. Muškarac smije imati onoliko žena koliko grla krupne stoke posjeduje. U vrijeme našeg posjeta selu nismo vidjeli ni jednog muškaraca (oni se danju bave stokom u 7-8 km udaljenom području).

Muškarac koji ima najviše stoke glavni je u selu, ali selo ima i kraljicu. Jedno od njenih zaduženja je da uz pomoć glavnog muškarca u selu odabere najdarovitiju djecu koju šalju u školu. Budući da je škola udaljena 20 km od sela, svaki dan ih voze, a prijevoz osigurava vlasnik farme na kojoj žive. Na dan našeg posjeta kraljica nije bila u selu jer je s jednim bolesnim djetetom bila u bolnici. Muškarce u selu nismo vidjeli, ali smo ih kasnije zatekli u nekoliko kilometara udaljenom dućanu. Bili su ogrnuti životinjskim kožama i ne baš oduševljeni našim pokušajima fotografiranja. U kupnju odlaze samo po „porridge“ – smjesu za kašu koja im je glavni prehrambeni artikl (a slična je našim zobenim pahuljicama ili palenti). Ostale namirnice sami proizvode.

Prehrana im se zasniva na mliječnim proizvodima i kaši te mesu dva-tri puta tjedno. Vodom se opskrbljuju iz bunara udaljenog nekoliko kilometara. Slatkiše ne kupuju, a ako im ih netko od turista pokloni, rado će ih pojesti.

Turističke grupe organizirano ih posjećuju dva-tri puta tjedno po jedna grupa. To je prilika da trguju svojim proizvodima (u prvom redu nakitom). Uspješno obavljenu transakciju zaključuju rukovanjem. Vodič nam je objasnio da novac ne razumiju baš najbolje, ali su cijene istaknute na papirićima.

Himbe su vrlo ponosan narod. Njeguju snažan kult predaka i tjelesne ljepote. Tijela mažu mješavinom mliječne masti (maslaca) i crvenkaste zemlje za zaštitu od suhe i vrlo tople klime te kukaca. Neposredno prije ulaska u selo vodič nas je upozorio da se ta mješavina teško skida s odjeće pa ako se želimo srdačno pozdraviti i zagrliti Himbe, moramo biti svjesni te činjenice. No, kako odoljeti simpatičnom dječačiću koji nas je dočekao na ulasku u selo i poletio u zagrljaj mladiću u skupocjenoj svijetloj košulji? Nikako, naravno – umjesto brige za svoju košulju prihvatio ga je u zagrljaj i fotografirao se s njim. Odjeća Himba je vrlo oskudna – uglavnom samo neka vrsta suknje, tj. poveza oko bokova.

Žene Himba na rukama i nogama imaju puno nakita – najčešće metalnih narukvica s perlicama, a ako su postale majke, i ogrlicu od školjki. Djevojčice koje još nisu u pubertetu nose pletenice, a nakon ulaska u pubertet zavezanu kosu i obrijan dio iznad čela. Djevojke u dobi za udaju na glavi mogu nositi šešir od kozje dlake ili ovčjeg krzna.

Selo je unutar ograde od balvana i čini ga niz malih kućica u dvorištu koje nazivaju kraal.

Koze i ovce žive u s njima u kraalu, a krupnu stoku muškarci napasaju izvan sela. Žive u okruglim zemljanim kućicama od granja, blata i kravlje balege. Kuće su vrlo oskudno opremljene – uglavnom samo ognjište i lonci te ležajevi.

Himbe su vrlo srdačni i rado su se s nama fotografirali, osobito djeca. Zanimale su ih stvari koje smo imali u rukama, a kad smo im ih poklonili, na primjer, papirnate maramice – nisu znali čemu služe. Coca-colu su rado pili iz boce, ali i iz čepa kad je trebalo podijeliti s drugima.

……………..

Piše: Gordana Egartner Tkalec, prof.