Dinka JURIČIĆ, urednica za cjeloživotno obrazovanje u Školskoj knjizi i motivacijska govornica... Uživa u učenju koje nikad nije bilo tako lako i tako izazovno kao danas. Internet koristi kao svoju osobnu golemu knjižnicu u kojoj joj je sve dostupno. Društvene su mreže njezina Agora. Sve što nauči dijeli dalje. Čvrsto vjeruje da se znanje množi dijeljenjem.
OBRAZOVANJE JE OBLIKOVANJE SEBE ZNANJEM. [ PASCAL MERCIER ]
Obrazovanje i bezobrazluk
objavljeno: 17. studenoga 2017.

…  svakodnevno nam dižu tlak iskačući iz gotovo svake vijesti. Naša ih djeca gledaju i misle: Kad mogu oni, mogu i ja. Kako odgajati djecu kad im se kao modeli koje imitiraju učeći postati odrasle osobe nameću obrazovani, a bezobrazni?

Svi znamo da je škola odgojno-obrazovna ustanova. Malo je zbunjujuće što je u definiciji pojma škola na prvom mjestu odgoj, a na drugome obrazovanje, što zapravo znači da je odgoj dvaput spomenut… a njime se u školi neuporedivo manje bavimo nego znanjem. I ne ocjenjujemo ga. A ono što se ne ocjenjuje… znate i sami.

Nema učitelja koji nije čuo za Bloomovu kognitivnu taksonomiju. Bez nje na umu nemoguće je kvalitetno planirati ishode učenja. Istovremeno, rijetki su učitelji koji su jednako pozornosti obratili Bloomovoj afektivnoj taksonomiji. A bez nje je zapravo nemoguće shvatiti bit odgoja, razviti i izgraditi cjelovitu osobu.

Bloomova afektivna domena bavi se emocijama, stavovima, mišljenjima, interesima, uvjerenjima i vrijednostima  koje učenik stječe na putu svog osobnog razvoja. 

Djecu, naime, ne odgajamo onim što im govorimo, nego onim što vide da činimo. Dijete promatra, zapaža, zamjećuje. I neki ga zapaženi fenomen počinje više zanimati nego drugi, otvori se prema njemu i zamjećuje sve što je s njim povezano. Divno je ako je taj fenomen nešto pozitivno (ljubav prema učenju, čitanju, prirodi, ljudima…). Zlo, međutim, počinje je ako se djetetova zainteresiranost i otvorenost usmjere na fenomene poput ispraznoga života, nerada, potkupljivosti, licemjerja, ovisnosti…

Kad se dijete za nešto zagrije, želi u tomu sudjelovati, postati dio toga. A kad postaneš dio nečega, pogotovu ako ti se to sviđa i uživaš u tome iskustvu, počinješ prilagođavati filtre kroz koje promatraš svijet. Ono u čemu imaš pozitivna iskustva čini ti se milije, ispravnije, pametnije… od onoga u čemu ih nemaš. Oko stavova koje odabereš počinješ stvarati svoju zonu udobnosti, utvrđuješ se u njoj, postaješ odan onomu u što vjeruješ.  Počinješ stvarati svoj osobni sustav uvjerenja i vrijednosti, svoju osobnu životnu filozofiju. I počinješ se ponašati u skladu s njom.

Razmišljajući o Bloomovoj afektivnoj taksonomiji čovjek shvati u čemu je problem onih koji žalopojke o neodgojenosti djece započinju s tisuću puta sam mu rekla, ali on naprosto ne sluša. Dijete o ponašanjima ne uči slušajući, nego promatrajući. Na žalost, ne promatra samo nas koji mu se doista trudimo zračiti pravim vrijednostima i biti pozitivni uzori dok crnčimo za male plaće i grcamo otplaćujući kredite.  Mediji mu nude atraktivnije uzore: nabrzinu obogaćene i proslavljene, šareno nakićene, zaronjene u svijet užitaka i zabave. I djetetov pogled odluta na te druge…

Ispričat ću vam svoju osobnu priču. Mog su najstarijeg sina prije puno godina na norijadi nakon mature na Bundeku zatekli s jointom u ruci i vrećicom s pedeset grama trave. Odveli su ga u policiju na Trešnjevki. Bio je još maloljetnik, pa su mu odredili da sljedećih nekoliko mjeseci svaki tjedan mora u Stenjevcu davati mokraću na testiranje (da bi se vidjelo  da je čist) i odlaziti na razgovore sa savjetnikom za ovisnosti. Svakog ponedjeljka sam ga vozila u Stenjevac da ne ide sam. Bila sam uz njega. Nisam mu nikad ništa prigovorila, čak ni u šali. Nakon skoro pola godine pozvali su me da sa sinom dođem u Palaču pravde i rekli da neće podizati nikakve prijave protiv njega, da mu neće otvarati karton… da nakon izvješća o njegovom ponašanju u proteklih pola godine smatraju da je njegova epizoda s travom završena. Znate li što sam tada napravila? Kupila sam jedan smotuljak jointa izložen u staklenoj kutijici na kojoj piše: Otvoriti u krajnjoj nuždi. Dala sam sinu da to objesi u svojoj sobi i rekla mu: Ako ikad poželiš razbiti to staklo i popušiti joint, molim te, pozovi i mene. Želim i ja malo. A moj divni, dragi sin (nakon polugodišnjega pranja mozga na razgovorima o opasnostima od ovisnosti) užasnuto me pogledao i rekao: Majko, ne misliš valjda ozbiljno! Znaš li ti koliko je to štetno? Ta staklena kutijica s jointom još i danas  visi na zidu njegove sobe. Nerazbijena.           

Unatoč zavodljivosti  jeftinih svjetonazora kakve konzumersko društvo i mediji (kao njegovi glasnici) prodaju našoj djeci, možemo ih uspješno odgajati. Pustite dijete da vam priča o što je zapazilo. Slušajte ga. Neka priča. Slušajte ga, ne prosuđujte. Ne držite mu prodike, ne zaustavljajte ga, samo ga pustite da priča: dok verbalizira, čuje sam sebe, sređuje svoje misli… Ionako će na kraju učiniti ono što samo odluči: bolje je onda da odluka o tomu što treba, a što ne treba činiti bude rezultat njegova promišljanja, a ne njegove nepromišljenosti…  Neopisivo je važno da nas u tim trenutcima dijete osjeti kao sugovornika kojemu vjeruje, koji ga razumije, na koga se može osloniti ako stvari krenu ukrivo. Nekoga tko ga bezuvjetno voli i tko je na njegovoj strani.

Piše: Dinka JURIČIĆ