Tekst koji slijedi je iz knjige „THE TEACHING BRAIN“, koja se oslanja na znanost o ljudskom razvoju da bi redefinirala poučavanje kao evolucijsku kognitivnu vještinu koja se razvija u svim ljudima tijekom vremena.

• Zašto imamo cijelu profesiju posvećenu nečemu (npr. poučavanju) što svi ljudi rade prirodno?

Profesionalni učitelji koji ovo čitaju mogli bi se naljutiti zbog prijedloga da svatko može (i do neke mjere to i radi) poučavati, uz oprez da takva definicija ima potencijala dati novu razinu uvredljivoj staroj poslovici, „Oni koji mogu, rade; oni koji ne mogu, poučavaju.“

Poučavanje nije vještina koju ili imate ili nemate.

To nije vještina koja stagnira, ni vještina koja raste i približava se nekoj gornjoj granici koju će svi s vremenom dostići.

Vještina poučavanja koja izlazi na vidjelo u učionici iz iskusnoga, pažljivoga, svjesnog učitelja nije jednaka onoj koju pokazuju malo dijete, adolescent ili čak prosječni roditelj. Iako nam promatranje kako djeca i roditelji poučavaju može pomoći vidjeti osnovne elemente i osnovna obilježja poučavanja, to nam ne omogućuje dublje razumijevanje onoga što čini profesionalnog stručnjaka u edukaciji.

■ ŠTO ČINI STRUČNOG UČITELJA? ■

Poput učenja, poučavanje podrazumijeva mnogo stvari u različito vrijeme i kod različitih ljudi. To je vještina koja se razvija tijekom vremena i može biti usavršena do stručne razine kod onih koji imaju prirodnu sposobnost (svi mi) te kroz obuku, iskustvo i veliki trud. Zapravo, mi često raspravljamo o tome je li poučavanje nešto što se može naučiti ili je to oblik umjetnosti.

To je pogreška, a potječe iz neodgovarajuće definicije koja izjednačuje poučavanje s alatom za učenje – individualne statične varijable koja doprema informacije učenicima. Redefiniranje poučavanja kao prirodne ljudske vještine koja se razvija tijekom vremena znači da je to vještina koja se može uvježbati, ali i oblik umjetnosti, što je čini sličnom mnogim drugim kvalificiranim zanimanjima.

Stoga ne čudi da se na svom početku razvijanje vještine poučavanja doima kao da se može vrlo lako uvježbati. Ali, nakon istraživanja vrhunaca koje ta vještina može dostići otkrila sam da se ne može tako lako uvježbati na toj višoj razini, te da je potreban stručnjak da bi se iskazao njezin potencijal.

Učenje je kognitivna vještina koja se razvija s vremenom. Jednako je i s poučavanjem. Mi ne „uvježbavamo“ djecu da uče.

Istina je da su ona u svojim ranim godinama „uvježbana“ za to da se upuste u određena ponašanja, ali dok se djeca razvijaju, njihovo učenje postaje više ovisno o kontekstu. Način na koji djeca procesuiraju i razumiju informacije postaje kompliciraniji.

Mi ne očekujemo od nekog učenika da zna sve odjednom, niti bismo trebali očekivati da to bude moguće od bilo kojeg učitelja.

Učenici izgrađuju vještine i razumijevanje s vremenom, produbljuju znanje u raznim područjima i naposljetku napreduju do razine integriranja svog znanja u druge kontekste.

Slično i učitelji izgrađuju vještine koje s vremenom postaju sve kompleksnije.

Dubina i kompleksnost vještine nekog učitelja ovise o njegovom iskustvu, trudu te interakciji sa specifičnim kontekstima.

Nakon dobivanja magisterija u području edukacije, profesionalni učitelj je naoružan osnovnim vještinama poučavanja, koje uključuju rutinske zadatke, organiziranje raznih sadržaja i znanja te upravljanje ponašanjem i vremenom. Ali, sve u svemu, to je samo temelj za vještinu kojoj će trebati godine iskustva i truda da se razvije kao oblik umjetnosti koji reflektira visoku razinu stručnog poučavanja.

Kad bi inicijalna obuka koju učitelji primaju – nešto što dolazi u raznim oblicima i samo po sebi je predmet kontroverze – bila tlo, novi učitelji bili bi mladice. Njihov proces prirodnog rasta je nadalje omogućen nizom unutarnjih i vanjskih faktora koji im omogućuju da jednog dana postanu stabla.

Vještina poučavanja, poput učenja, nastaje i razvija se u mozgu. Vještine koje su temeljno kognitivne oslanjaju se na mozak kao glavnog suradnika.

Drugim riječima, vještina poput sviranja klavira nije sasvim kognitivna vještina zato što zahtijeva i fizički snagu prstiju.

S druge strane, poučavanje je niz vještina koje, poput učenja, potpuno ovise o našem mozgu. Ipak, ono što nismo potpuno integrirali u svoje razumijevanje podučavanja (ili učenja) su „učinci mreškanja“ koji potječu iz dinamičnih sustava u kojima naš mozak funkcionira.

………..  ■  ………..

Budući da svi mi pokazujemo osnovne vještine poučavanja, postavlja se pitanje: kako neki ljudi postaju stručnjaci u poučavanju? Kako razvijaju neku vrstu višestrukog pristupa poučavanju? U čemu je razlika?

………..  ■  ………..

Nedavno sam intervjuirala Boba, srednjoškolskog učitelja, o njegovu načinu poučavanja. On kaže da uvijek „pritišće učenike da nešto naprave s više emocionalnog sadržaja ili vjerovanja“. Katkad bi čak „gurnuo“ učenika na određen način dok on ne zaplače, potpuno svjestan da suze mogu biti posljedica takvog „guranja“.

Običnom promatraču moglo bi se činiti da tom učitelju manjka osjećajnosti te da je nesposoban za empatiju prema učenicima.

No, Bob je to drukčije objasnio.

Kad dođe do točke za koju zna da će rezultirati suzama, on je već pažljivo ocijenio učenikov mozak i njegovu sposobnost za učenje te odlučio da učenik „ne daje sve od sebe zbog toga što se boji nečega“.

„On razmišlja: što druga djeca žele čuti? Što učitelj želi čuti? Sve osim onog što želi reći, zbog toga što nitko nikada nije cijenio njihova mišljenja.“

Bob je ukazao na to da je pažljivo i nježno „guranje“ učenika da izrazi iskrenu emociju, čak i ako ga to dovede do suza, potrebno zato što je to trenutak kad zid koji učenika zadržava počinje pucati i sad je slobodan. Bob misli da, ako taj zid ne počne pucati, on ne radi svoj posao.

Mi često povezujemo iskustvo pucanja emocionalnog zida i pomoć ili nagovaranje od nekog kome vjerujemo u vezi s drugim značajnim životnim izazovima. Obično vidimo takvo iskustvo kao znak rasta, razvoja ili čak prihvaćanja.

Bob je naučio da taj tip rasta nije ništa manje važan u učionici, i kao učitelj si je zadao zadatak da nađe zid svakog učenika i ohrabri tog učenika da ga sruši.

Iako dovođenje učenika do suza zasigurno ne bi funkcioniralo za svakoga, i ja također ne bih predložila to kao najbolju praksu ili je promovirala u obuci novih učitelja, jasno je da Bob prepoznaje svoju strategiju kao nešto što je njemu funkcioniralo u određenim interakcijama s određenim tipovima učenika.

Što je još važnije, to naglašava razlike u složenosti i višestrukosti kognitivnog procesuiranja koje je specifično za ljude i naše jedinstvene sposobnosti poučavanja.

Bob je u pravu – djeca imaju zidove. Imaju ih i učitelji. Ti zidovi nas sprječavaju da ostvarimo svoje potencijale. Neki od nas nauče kako srušiti te zidove, drugi nađu način da se popnu preko njih, a treći jednostavno žive iza njih i izlaze na kraj s njima. Možda se sjećate da ste bili učenik koji je imao takav zid.

Možda ste upoznali nekog učitelja – u trećem, četvrtom, petom ili osmom razredu – koji vam je pomogao da shvatite da zid stvarno postoji i s vremenom vam pomogao naći način da ga srušite.

Kao učiteljica, uvijek sam se nadala da moji učenici znaju kako je moj cilj raditi s njima, pomagati im da postanu svjesni svojih zidova da bi mogli zajedno raditi na njihovu rušenju.

 ………..  ■  ………..

 Malik je ostao u razredu nakon što je završio zadnji dan škole. To je bio posljednji sat nastave. Često je zaostajao za ostalima i često sam ga poticala i ohrabrivala da se „pokrene“, ali tog specifičnog dana nešto je bilo drukčije. Mogla sam iz njegova držanja pročitati da nešto nije u redu. On je bio vrlo tih na način koji je bio vrlo različit od njegovog tipičnog držanja.

Stidljivo mi je prišao i predao mi komad prelomljenog papira i rekao: „Pročitajte ga nakon podjele svjedodžbi“.

„Postoji pjesma koja kaže ‘Mi padamo, ali se dižemo’. Govorim vam ovo da vam zahvalim zato što sam na početku godine zaostao s gradivom, ali hvala Bogu na učiteljici poput Vas što ste me postavili natrag na noge. Nisam razumio zašto ste tako strogi prema meni, ali shvatio sam da ste bili strogi jer ste željeli da se pokrenem i da dođem na razinu znanja na kojoj trebam biti… Hvala na svemu i na ohrabrenju. Hvala na pomoći da postignem više nego što sam mislio da mogu.“

 ………..  ■  ………..

 Zoë je bila još jedna učenica koja mi je ostala u sjećanju. Odlučila sam prihvatiti posao u drugoj školi sljedeće godine i moji sedmaši nisu bili baš sretni što odlazim.

Zadnji dan škole Zoë mi je predala crnu mapu koju je sama ukrasila malim srcima. Nasmijala sam se i otvorila mapu i ugledala pismo od tri stranice koje je također bilo ukrašeno srcima.

Bila sam iznenađena sadržajem pisma.

Zoë je počela pismo popisom svega što joj se dogodilo tijekom godine i što je naučila. Ništa od toga nije bilo povezano uz stvari koje smo učili, iako su njezine ocjene bile izvanredne. Umjesto toga pisala je o gubitku, boli i sreći.

„Nebrojeno puta sam zeznula stvar ove godine i razočarala jedinu osobu koju nikad nisam smjela razočarati – sebe. Konačno sam naučila kako je to vjerovati u sebe i biti nagrađen za to. Pomogli ste mi razumjeti sve ove stvari i ne mogu vam dovoljno zahvaliti za to… Vi ste me naučili kako je to suočiti se s pravim svijetom, da je potrebno uhvatiti se ukoštac s njim, da se treba podići i boriti se za sebe. Sad znam da moraš voljeti i cijeniti samoga sebe prije svega ostalog. Riječ ‘nemoguće’ više nije dio mog vokabulara.“

 ………..  ■  ………..

•  Napisana u razmaku od gotovo pet godina, ova pisma pokazuju moju svjesnost o tome da za sam za motivaciju svojih učenika trebala obraćati pozornost na ono što oni doista jesu kao osobe.

Morala sam stvoriti odnos i dati im do znanja da znam nešto o njima.

Morala sam doprijeti do njih. Iako je, naravno, bilo i učenika s kojima nisam bila tako uspješna, uspjela sam prodrijeti do Zoë i Malika – dvoje učenika koji nisu mogli biti različitiji jedno od drugog.

• Oni su bili različitih rasa, kultura, religija i socioekonomskih klasa. Došli su iz potpuno različitih sredina, a njihove osobnosti su također bile različite. Ali, moje poučavanje bilo je fokusirano na ono što čini svakog učenika onakvim kakav jest, da bi integriralo razne distinktivne dimenzije konstitucije tog djeteta te izvuklo najistaknutije karakteristike njegove pozadine.
• Učitelji uvode taj isti stupanj svjesnosti u svoj rad.
• Njihovo poučavanje ide iznad pukog pokazivanja učenicima da im je stalo.
• Poznaju li dublje svoje učenike, bit će uspješniji učitelji.
• Poučavanje nije nesebičan čin.

Ja nisam iz čistog altruizma počela mariti za Zoë i Malika, nego zbog toga što sam im željela pomoći da postanu bolji učenici.

………..  ■  ………..

 Svi učitelji žele poboljšati učenje svojih učenika, a učitelji stručnjaci shvaćaju što sve treba napraviti na društvenoj, emocionalnoj i intelektualnoj razini da bi do toga došlo. Učitelj stručnjak pomaže učenicima vidjeti same sebe i međusobno se povezati s ciljem izgradnje temelja na kojima će rasti njihovo znanje i vještine.

 ………..  ■  ………..

 To je ono što učitelje čini stručnjacima u svom poslu. Oni nisu savjetnici, terapeuti, najbolji prijatelji ili roditelji.

Učitelji stručnjaci pružaju podršku procesu učenja koristeći motivaciju i kontinuirano razumijevanje holističkih potreba svojih učenika.

Oni daju sve od sebe da bi učenicima stvorili idealni mentalni i fizički okoliš.

Roditelji također rade isto, ali je primarna razlika između učitelja stručnjaka i odličnih roditelja u tome da učitelji stručnjaci planiraju to napraviti koristeći se namjernim i analitičkim sredstvima.

Oni eksplicitno osmišljavaju i provode taj plan da bi postigli precizne edukacijske ciljeve. Primjena plana i svih potrebnih revizija temelji se na interakciji između učitelja stručnjaka i učenika.

……………………..

Napomena:

• Tekst je iz knjige „The Teaching Brain“ autorice Vanesse Rodriguez, učiteljice i mentorice koja se nakon desetak godina rada vratila na studij da bi otkrila što – osim njezine ljubavi prema djeci – potiče njezinu ljubav prema poučavanju. Sad je doktorandica na Sveučilištu Harvard, gdje je njezino istraživanje prepoznato zbog inovativnog i potencijalnog utjecaja na edukaciju.

Izvor: medium.com