[Piše: Gordana FODER]  …a učitelji/profesori pripremaju učenike. No, nisu samo oni čimbenici koji su zaslužni za uspjeh ili neuspjeh učenika u pojedinim natjecanjima. U čemu se sve učenici natječu, iz čega sve smotre postoje? Ovako: Smotra učeničkih zadruga, Mala glagoljska akademija, natjecanje u debati, natjecanje mladih Hrvatskoga Crvenog križa, Glazbene svečanosti hrvatske mladeži, smotra LIK – Vizualne umjetnosti i dizajn, Sigurno u prometu, Smotra mladih tehničara, Smotre projekata iz građanskog odgoja i obrazovanja, Vjeronaučna olimpijada, Povijest, Informatika, Astronomija, Geografija, Biologija, Kemija, Fizika, Matematika, jezici – svi mogući i nemogući, Hrvatski jezik i LIDRANO (literarno, novinarsko i dramsko-scensko stvaralaštvo). 

Ima područja još. Ali nema dovoljno prostora. Sportska natjecanja nećemo ni spominjati. Njih ima i previše.

■   POČETCI  ■   

Učitelji uvijek prepoznaju nadarene učenike te im posvete više pozornosti, bilo iz pojedinog nastavnog predmeta ili općenito. Ponekad se i učenici sami zainteresiraju za neki nastavni predmet pa iznenade svoje učitelje svojim znanjima i napretkom. Često su i roditelji ti koji rade sa svojom djecom, potiču ih i omogućavaju izvanredne rezultate. 

Mnogi učenici usporedno s redovnom nastavom pohađaju i škole stranih jezika. (Pa onda kad osvoje bolja mjesta na natjecanjima iz nekog stranog jezika, učitelji koji su ih samo doveli na natjecanje rado prisvajaju zasluge za učenikovo znanje, nažalost.)

U školama je uvriježeno pravilo da se treba više pozornosti posvećivati učenicima koji imaju poteškoće u učenju, dopunskom nastavom, a manje vremena ostaje za nadarene učenike koji pokazuju interes i sposobnosti za brži napredak. Tako dopunska nastava vodi sa 2:1 pred dodatnom nastavom. 

U zemlji znanja kojoj težimo trebalo bi se ipak voditi računa da se učiteljima omogući da se više posvete učenicima koji žele, znaju, hoće i mogu. No, to ćemo još pričekati, a rad s ‘vunderkindovima’ ostaje i dalje uglavnom neplaćena zanimacija entuzijastičnim učiteljima.

■  ŠKOLSKA NATJECANJA  ■   

Svako natjecanje ili smotra prvo krene ‘izlučno’ od školske razine. U prijevodu – po školama se izaberu ili na školskim ispitivanjima odrede učenici koji će zatim na višu razinu, u gradovima je to gradska razina. Tu se već ponekad javljaju prave drame. Vjerovali ili ne, postoje roditelji koji drame zašto im dijete nije prošlo školsku razinu iz… na primjer, matematike… kad je roditelj siguran, ma uvjeren, da dijete zaslužuje ići na gradsko natjecanje. Ili županijsko. Sigurno ga je netko u zločestoj komisiji zakinuo. 

Ponekad se učenici i sami jave u školi na takva testiranja, čisto da vide koliku količinu znanja imaju. S druge strane, ponekad učitelji moraju moljakati učenike za koje znaju da dovoljno znaju da pristupe natjecanju. Motivacija je nestabilna. Ili je ima previše, tako da dovodi do histeriziranja ili je nema uopće. Crno i bijelo. Sivoga nema. Sivo bi bilo ono kad učenik ide na natjecanje samo zato da udovolji iz pristojnosti roditeljima ili učitelju. 

Reče mi nedavno jedan učesnik jednog takvog natjecanja: ‘Ah, učiteljice, moji iz razreda sutra lijepo nemaju nastave i mogu spavati doma, a ja moram doći u školu i rješavati zadatke. Sad mi je žao što sam prošao na Županijsko natjecanje.’ Toliko o motivaciji.

■  KRAJNOSTI  ■   

Županijska natjecanja iz matematike znaju biti pravi teatri. Učenici pišu testove. Testovi često imaju takve zadatke da ih čak ni studenti PMF-a ne bi riješili bez problema. Učenici pišu pod šiframa. Kao Bond, James Bond. Imena zatvore u kuvertu na kojoj piše njihova šifra (riječ i pet brojki, npr: ZMIJA 66666). 

Komisija ispravlja testove. Svaki član komisije jedan zadatak. Atmosfera je mistična, sve je obavijeno velima tajni, ne smije se doznati tko je pod kojom šifrom pisao. Podijele se posebni papiri, obilježeni. Da ne bi bilo podmetanja. Kuverte s pitanjima otvaraju se na licu mjesta kao da se radi o velikoj maturi. E. A. Poe na djelu. 

Bodovi kod vrednovanja rješenja zadataka se cjepkaju na polovine, trećine, četvrtine. A kad se objave rezultati, e onda počinje drugi dio cirkusa. Žalbe. Zašto je njenu priznato ovo, a meni nije ono. Zašto imam 16,34 boda a ne 16,35 bodova (karikiram, naravno da nije tako, ali da se cjepidlači – cjepidlači se). 

■  KIĆENJE TUĐIM PERJEM  ■   

Poneki se učitelji, koji nit’ luk jeli nit’ mirisali prave važni kako im je učenik recimo drugi, treći… A malac zapravo provodi vikende u nekom Centru izvrsnosti ili s djedom matematičarom rješava zadatke. Kićenje tuđim perjem. Vrlo popularan sport među nekima. Sistem: jedni rade, drugi se hvale.

Cijelu priču ‘Natjecanje iz matematike’ zaključit ćemo podatkom da i najveći matematički lumen, ako je učenik četvrtog razreda OŠ, ne ide na Državno natjecanje iz matematike, zato što za učenike nižih razreda NEMA pristupa takvim natjecanjima. 

Dakle, sinak, ako si genije, ako si i riješio 100 % točno stravično teške zadatke na Županijskoj razini, idi jesti još žganaca pa čekaj peti razred. Ako do tada ne izgubiš volju za matematikom.

■  LIDRANO  ■   

Uh! Lidrano je priča za sebe. Uglavnom se već unaprijed sve zna. I to prije negoli uopće krenu gradske i županijske smotre. Uvijek se isti učitelji i njihovi radovi, (recitacije, literarni uradci, dramske igre, školski listovi) predlažu za Državnu smotru. Iz godine u godinu. 

Upasti u kolo tih imena je jako, izuzetno, teško, poglavito ako se radi o nekom novom, mladom, neiskusnom učitelju, pa ma koliko on nešto dobro prezentirao na Smotri. Ruku na srce, učitelji koji se predlažu za Državnu smotru jesu vrsni, puno rade, odlično rade, ali šansa mladima bi se trebala dati. 

Događa se, međutim, da učenici koji su nekoliko puta sudjelovali na Lidranu, a pod vodstvom učitelja koji nije u ‘kolu’, kažu: ‘A zašto se uopće truditi kad ionako znamo da nećemo ići dalje?’. Žalosno, ali istinito i doživljeno. Pa se pitanje nameće samo: kome je Lidrano namijenjen? Učenicima ili učiteljima? Nešto treba mijenjati u cijeloj proceduri. Evidentno.

■  NATJECANJA ZA ODRASLE?   ■   

Školski listovi su pak šarenilo koje ovisi o sponzorima i financijskom stanju škole iz koje dolaze. Često se članovi prosudbenih komisija na Županijskim razinama, koji predlažu neki školski list za Državnu smotru ponašaju kao indijanci kad im je Kolumbo pokazivao šarene kamenčiće. 

Predlože list zato što ima ‘lijep prijelom’. Ali to nisu radila djeca! To je radio plaćeni profesionalac. Školski list trebao bi biti djelo učeničkih ruku od ‘glave do pete’. Dakle od prvog slova do distribucije. 

Osim toga, u današnje vrijeme interneta i internetskog novinarstva, tiskanje školskih listova na sjajnim papirima i u šarenim bojama, i to često samo jednog broja namijenjenog isključivo Lidranu je luksuz koji si rijetko tko može priuštiti. 

Imamo mnogo nadarene i pametne djece. Imamo sposobne učitelje i profesore. Još kad bi se natjecanja i smotre prilagodile djeci, a ne ambicijama odraslih, gdje bi nam bio kraj? [ IZ DRUGIH MEDIJA | varazdinski.rtl.hr ]