Iz stranih medija
SURADNJA UČITELJA I RODITELJA OD VELIKOGA JE ZNAČENJA ZA UČENIČKI NAPREDAK
Učitelji i roditelji – suparnici ili suputnici?
objavljeno: 24. listopada 2021.

„Izreka Da bi se podiglo dijete, potrebno je selo stavljena je na kušnju kada je u proljeće 2020. pandemija zatvorila škole. Roditelji su preuzeli ulogu za koju je većina bila nespremna.“ Kako je novonastalo stanje djelovalo na odnose između roditelja i učitelja, jesu li se promijenili nabolje, ili i nagore? Što je izazvalo najveće nesporazume i zašto?

Tekst Parent-teacher relations were both strained and strengthened by the COVID-19 pandemic objavljen je na novinskome portalu The Conversation.

Kako je pred nama zatvaranje škola tijekom ljeta [članak je izvorno objavljen u 28. lipnja 2021., nap.], vrijedno je razmotriti proteklih šesnaest mjeseci školovanja u okolnostima pandemije. Poteškoće koje su zahvatile škole i obitelji u tome razdoblju iznjedrile su i mogućnost da se zapitamo: Koje nam je uvide u odnose između roditelja i učitelja donijela pandemijska školska godina?

Izreka „Da bi se podiglo dijete, potrebno je selo“ stavljena je na kušnju kada je pandemija zatvorila škole u proljeće 2020. Roditelji su preuzeli ulogu za koju je većina bila nespremna.

Uz pomoć studenata na doktorskome studiju, vodila sam istraživanje, u mrežnome obliku, na Sveučilištu Alberta pri čemu sam intervjuirala dragovoljce među roditeljima i učiteljima u razdoblju od lipnja do kolovoza 2020.

Došli smo do spoznaja da je pandemija učinila oboje: i zategnula, i ojačala odnose između roditelja i učitelja.

Sve je u odnosima?

Kao istraživačica u obrazovanju usredotočena na roditeljske uloge u školovanju, razmotrila sam sklonost da se područje učiteljsko-roditeljskoga međudjelovanja romantizira. Često se može čuti: „Sve je u odnosima!“ Da, to je točno, no takva pretpostavka ne uzima u obzir da odnosi nisu uvijek pozitivni.

Postoje potvrde, primjerice, da obrazovni djelatnici u Alberti osjećaju da se povećava zastupljenost onoga dijela njihova rada koji se događa usprkosroditeljima umjesto s njima. Također znamo da pojave kao što su prirodne nepogode mogu ujediniti ljude.

Kada je pandemija dovela do zatvaranja škola u ožujku 2020., žurno uvedeno poučavanje na daljinu značilo je uključivanje mnogih roditelja u promatranje i nadzor djetetova napretka.

Rezultati naših istraživanja     

Istraživanja provedena u Alberti počivaju na podatcima prikupljenima od 1067 roditelja, 566 učitelja te 10 učitelja i 10 roditelja koji su pojedinačno intervjuirani.

Četrdeset i pet posto roditelja izjasnilo se da je njihovo razumijevanje učiteljskih zahtjeva i poštovanje koje osjećaju prema učiteljima poraslo.

Među učiteljima, 74 posto ih se izjasnilo da su bolje upoznali vlastite obitelji. Pandemija je povećala empatiju i strpljivost. Međutim, s jednakom pozornošću moramo uzeti u obzir i podatak da je 43 posto roditelja prijavilo smanjeno uspostavljanje odnosa s učiteljima, a samo ih se 18 posto izjasnilo da su ti odnosi unaprijeđeni.

Tumačenje mogućih proturječnosti 

Prvo, kada govorimo o značenju odnosa, moramo se prisjetiti da su i jedni i drugi, i roditelji i učitelji, gajili prema onima drugima pretpostavke utemeljene na različitim vrijednostima i očekivanjima te na nepotpunim ili potpuno netočnim informacijama. Na primjer, opća zabrinutost među učiteljima tijekom ranoga razdoblja pandemije bila je vezana uz nekomunikativne roditelje. U komentarima prikupljenima tijekom istraživanja, kao i intervjua, učitelji su izjavljivali da je bilo roditelja koji su prekinuli svaku komunikaciju. Roditelji su potvrdili da su aktivnosti vezane uz školu sveli na najmanju moguću mjeru, ili ih i potpuno napustili.

U odgovoru na pitanja o izazovima doživljenima tijekom zatvaranja škola, spoznali smo da je nastala zbrka o tome tko preuzima očekivane uloge – to je nešto što psiholozi opisuju kao dvojnost (dvosmislenost) granica.

Srž problema počivao je u situaciji u kojoj učitelji nisu bili sigurni koliko smiju opteretiti obitelji. A roditelji su osjećali da su postali učiteljima istodobno shvaćajući da su u nemogućnosti motivirati i pružiti potporu svojoj djeci na način na koji to mogu učitelji.

„Roditelji ne bi trebali biti učiteljima“, glasi redovita roditeljska žalopojka. Roditelji su se borili sa svojom djecom, i obratno. Prodor škola u obiteljski privatni prostor stvorio je napetosti. Pojedini su se roditelji suočavali s narušenim granicama na način da su potpuno napustili aktivnosti vezane uz školu kako bi spasili obiteljsku dinamiku. Učitelji moguće nisu uvidjeli da je bilo obitelji koje su morale donositi takve kompromise, već su pretpostavljali da su roditelji to učinili iz nebrige i malodušja.

Erozija granica                            

Nadalje, mrvljenje fizičke granice između doma i škole značila je i učeničke distrakcije izazvane TV-om, videoigrama te drugim izazovima iz sfere zabave i ugode. Roditelji su raspoznali da učitelji ne samo da su stručni, nego imaju i posebnu moć usredotočiti učenike i potaknuti ih na ispunjavanje obveza vezanih uz školu. Bilo je djece koja su odbijala završiti posao sve dok ne bi ugledali učiteljevo lice na zaslonu računala. Do dvojnosti uloga došlo je zbog postojanja prirodne pozicije roditeljske uloge u učenju njihove djece koja ne podrazumijeva profesionalnu sastavnicu.

Dodatno, učitelji mogu biti uvjerenja da oni postižu povezanost s roditeljima u obliku pisanih izvješća te razgovora s roditeljima koji poznaju svoju djecu bolje od njih. Roditelji i učitelji otkrili su Zoom kao prikladan način pravodobnoga i svrsishodnoga razgovora o djetetovu učenju tijekom žurno uspostavljene daljinske nastave.

Međutim, primorani sjediti kraj svoje djece i promatrati kako obavljaju školske zadaće, roditeljima postalo jasno kakvi su njihova djeca zapravo učenici. Mnogi su priznali da su izvještaji s informacijama o učenju i roditeljsko-učiteljski razgovori odjednom dobili smisao.

Dok nisu izravno svjedočili uključivanju vlastite djece u školske obveze, roditelji djecu nisu poznavali kao učenike na način na koji ih poznaju učitelji.

Prema „novom normalnom“ 

Uobičajena je pretpostavka da učinkoviti odnosi između roditelja i učitelja ovise ponajprije o njihovu međudjelovanju i aktivnostima. Ipak, mnogo toga što se događa između roditelja i djece u njihovim domovima može utjecati na to kako se u konačnici povezuju  roditelji i učitelji, ili ne povezuju. Roditelji mogu izabrati zaštititi odnose s djecom na način da dolazi do odstupanja od domaćih zadaća i drugih nastavnim programom zacrtanih aktivnosti.

Moguće je da cijene obrazovanje, ali svoju obitelj cijene još više. Trebalo bi razmotriti značenje razgovora između roditelja i učitelja o odnosu roditelja i djeteta odnosno o obiteljskoj dinamici u tom osobitom kontekstu kako bi se odredilo mogu li i kako roditelji zauzeti motivirajuću ulogu u djetetovu učenju. Učitelji ne bi smjeli očekivati da se roditeljima može naložiti uključivanje u pisanje domaće zadaće kao odgovarajući pristup ilida je roditeljsko odbijanje u takvu sudjelovanju istoga trenutka izraz roditeljskoga nemara ili bezvoljnosti.

Pandemija je otvorila i potrebu preispitivanja tradicionalnih pristupa u razmjeni spoznaja u djetetovu napretku, kakav su primjerice izvještaji o učeničkom napretku te razgovori roditelja s učiteljima koji se održavaju jednom ili dvaput godišnje. Možda je ekran taj koji osigurava roditeljima osjećaj sigurnosti tijekom razgovora kako bi mogli postaviti više pitanja, priznati da nešto ne razumiju te zatražiti dodatna objašnjenja.

Informiranje vs. sporazumijevanje     

Pandemija je razbistrila razliku između informiranja roditelja i sporazumijevanja s roditeljima. Dok se ustaljene prakse susreta licem u lice te razgovora o učeničkim postignućima za neke mogu nastaviti, virtualni susreti mogli bi također biti prikladni, poticajni i na kraju krajeva učinkoviti.

Konačno, roditelji također poučavaju, no njhovo poučavanje događa se organski unutar konteksta obiteljskoga života. „Vježbanje matematike“ tijekom pečenja kolačića u pratnji roditelja dobro je za djecu; vježbanje matematike nad zadatcima u vježbenici to ne mora biti.

Priroda učiteljskoga autoriteta razlikuje se od prirode roditeljskoga.

Stoga, iako su i roditelji i učitelji dio sela koje je potrebno da se podigne dijete, oni ne igraju iste uloge.

Bilo je potrebno da se dogodi virus da bi nam pomogao spoznati  vrijednost poštivanja granica među ulogama i poslovima.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana MostarkićBonnie Stelmach, profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Alberti; izjava uz članak: Bonnie Stelmach nije zaposlenica, ni savjetnica, niti ima vlasničke udjele ili bilo kakvu novčanu dobit u tvrtkama i organizacijama koje bi mogle imati dobrobiti od ovoga članka i ne postoje ikakve relevantne poveznice izvan njegove akademske svrheUjedinjeno Kraljevstvo: The Conversation – neovisni novinski portal sa sjedištem u Londonu koji uređuju sveučilišni profesori i znanstvenici s ciljem izravnoga komuniciranja s javnosti ■ izvornik: theconversation.com  ■