■ Srijeda, 20. svibnja 2020. ■ Dan tridesetpeti. ■ Danas sam išla u školu na sastanak i gledajući prazne stalke za bicikle, kojih „u sezoni“ bude i pedesetak, sjetila sam se najljepše i najtužnije priče iz moje učiteljske karijere koja nema veze s hrvatskim, matematikom i prirodom, nagradama ni natjecanjima.

To je priča o jednom biciklu i dvojici dječaka.

Te godine u već formiranu grupu djece koja su se dobro poznavala, došla su dva nova učenika u razmaku od tjedan dana.

Prvi zbog sretne selidbe iz Zagreba, drugi zbog nesretnog izuzimanja iz obitelji [tako se to službeno zove kada se dijete zbog loših prilika oduzme roditeljima i smjesti u dom].

PRVI DJEČAK nije zatvarao usta, bio je glasan, samouvjeren i dominantan. Kada nije bilo po njegovu, znao bi se pozvati na šok zbog preseljenja i nostalgiju za starim razredom. Vidio je da mu to ne prolazi i za čas je odustao, uvukao nam se pod kožu, toliko da su ga djeca birala za predsjednika.

DRUGI DJEČAK nije otvarao usta. Baš sve što sam pokušavala, nije ga ni na koji način dotaknulo. Samo je tužno gledao kroz prozor.

Njegova tuga bila je jača od moje želje da mu pomognem.

Pustila sam ga da gleda kroz prozor nadajući se čudu. Jednog ponedjeljka za vrijeme uobičajenog razgovora u krugu, kada pripovijedamo kako je tko proveo vikend, došao je red na njega. Svi smo mislili da će, kao i inače, reći: „Dalje“, no on je tiho progovorio: „Vozio sam bicikl.“

Onaj glasni odmah je dreknuo: „Pih, k’o da je to nešto!“

„Nekomu jest!“ rekla sam u dahu. Kratko i strogo.

Nastaviti dalje bez moraliziranja, razlaganja, objašnjavanja u tom je trenutku bilo najpametnije, jer sve drugo bi djetetu zatvorilo usta za daljnjih nekoliko mjeseci, ali i posramilo galamdžiju koji je ipak samo dijete i ne zna sve okolnosti. Nisam bila sigurna je li itko od mojih učenika shvatio što se dogodilo, ali sam bila sigurna da je tom djetetu to bila prva vožnja biciklom u životu. Toliko bitna da je nakon mjeseci šutnje progovorio. Nikada više nismo spominjali bicikl. Dječak je nastavio šutjeti i gledati kroz prozor.

Nekoliko tjedana prije Božića nazvala me mama jednog učenika. Rekla je da ima jednu  molbu.

Njezino dijete preraslo je bicikl koji je skoro nov. Htio bi ga pokloniti prijatelju iz razreda i ona sama ne može dokučiti zašto i otkud mu to, ali sin joj je uporan. Pa me zove da pita što bi i kako mogli jer je dječak u domu i ne zna kako doći do njih, kako organizirati predaju poklona.

U suzama sam grcala već nakon njezine prve rečenice. Rekla sam joj samo da dostavi  bicikl u školu prije svršetka nastave.

Umarširati toga dana u razred jedan je od onih dana kad jednostavno znaš da si pravi čovjek na pravom mjestu. I kada nikada i ni za što na svijetu ne bi mijenjao svoj posao.

Tog smo tjedna dijelili personalizirane pohvalnice – svaki dan nekomu od njih pisala sam malu pohvalnicu za nešto u čemu se osobito istaknuo, a tema je bila prijateljstvo, suosjećanje, pomaganje. Poznata je stvar da mi učitelji doma printamo dane i noći o vlastitu trošku, pa su to bile sasvim male pohvalnice, malo veće od poštanske marke. Toga dana rekla sam im:

„Danas je poseban dan! Netko će dobiti najveću pohvalnicu, a netko neće ići kući pješke!“

Da ste ih samo vidjeli.

Većina je bila uvjerena da roditelji po njih dolaze novim autom i da nekim čudom, ja to znam. Ili da je Samobor dobio tramvajsku prugu.

Tužni dječak nije se ni osvrnuo.

Nije mu bilo na kraj pameti da je taj NETKO tko neće ići kući pješke – on. On čak niti ne ide kući već u dom. Njegova je kuća daleko.

Pred kraj zadnjeg sata tiho su pokucali na vrata. Mama dječaka koji poklanja bicikl i logoped koji joj je pomogao bicikl dopremiti na kat.

Ja otvorim vrata, a pred njima opran, ulašten i sjajan bicikl s ukrasnom vrpcom i dvoje odraslih koji plaču.

Kako sam ja svoje otplakala, a u školi se ionako ne plače – hrabro sam prekinula neizvjesnost i otkrila tko neće ići kući pješke, a tko će dobiti veliku pohvalnicu.

Novi bicikl za čas se provozao po razredu. Svi sretni. Presretni. Dječak s pohvalnicom danas je gimnazijalac. Dječak s biciklom uči za automehaničara.

Ja i dalje ne plačem u školi.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■