Danas je Dan učitelja. Važan je to dan jer znamo da biti učitelj nije nešto usputno, što možeš biti tek tako. Da bi bio učitelj, moraš najprije imati veliko srce.

Mnogo je stranica ispisano o učiteljskom pozivu, o učiteljskim praznicima, o učiteljskim kompetencijama… U vezi sa svim tim postoje previranja i to je u redu jer samo učitelji znaju što znači biti učitelj i ne zabrinjavaju se previše zbog priča da rade premalo, da se samo odmaraju, da ne rade uopće… jer učitelji znaju kako doista jest. Ne zamjeraju nikomu ništa, brinu se o svojem učiteljskom pozivu. No unatoč tomu, treba katkad reći kako je danas biti učitelj.

Iz moje perspektive današnjim je učiteljima posao sve zahtjevniji. Sreća je u tome što učiteljsko veliko srce uvijek ostaje veliko srce i s godinama samo raste. Zato učitelji drugima ništa ne zamjeraju.

Napisala: Majda TOMETIĆ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ravnateljica OŠ Kajzerica

U dobu u kojemu digitalna tehnologija prožima sve pore društva polako se gube temelji za obrazovanje. Da se ne bismo pogrešno razumjeli – digitalne su kompetencije jako važne i nužne za obrazovanje budućih radnih ljudi. Ali učiteljima je sve teže prebaciti pozornost s nebitnih digitalnih sadržaja na ono što je bitno za obrazovanje. U našem se širem okružju na društvenim mrežama izjednačuje javna svijest o digitalnim kompetencijama s igranjem igrica. U situaciji kad učitelji trebaju učenike poučavati digitalnim kompetencijama koje će im trebati u životu – a djeca su naučena da je normalno potražiti informacije na Instagramu, istražiti teze na raznim društvenim mrežama, pročitati skraćenu verziju lektire na blogu – učiteljski je posao sve zahtjevniji. I pitam se gdje je granica i gdje je tomu kraj.

Tko će pobijediti? Obrazovanje ili gubljenje vremena? Kad bi se gubilo samo vrijeme, možda ne bismo imali golem problem kakav imamo, no gube se temeljne kompetencije važne za sretno i sposobno mlado biće: gubi se moć izražavanja, teško je djecu „vraćati na tvorničke postavke“ – pisanje, čitanje, govorenje i slušanje, matematičke se vještine svode na pronalaženje kalkulatora na mobitelima, a istraživačke vještine uopće nemaju veze s uporabom enciklopedija, priručnika i znanstvenih izvora… Nema potrebe nabrajati dalje jer je poanta u tome da učitelji u ovakvom novom vremenu trebaju dvije stvari – podršku javnosti, ponajprije roditelja koji će shvatiti gdje treba stisnuti klik da se omogući prostor za obrazovanje, i podršku učenika koji shvaćaju da se znanje ne nalazi „na cesti“. Digitalna demencija, pojam koji je u znanost uveo Manfred Spitzer, velik je razlog tomu što je danas iznimno zahtjevan posao biti učitelj.

U dobu kad se u širem kontekstu zaboravlja na osnovne manire ponašanja i bontona, na činjenicu da svoju djecu trebaš naučiti četiri čarobne riječi – molim, hvala, izvoli i oprosti – i da treba starijoj osobi koju sretneš, a poznaješ je, reći dobar dan, sve je teže biti učitelj. U posljednje vrijeme u mnogim se školama vraćamo na teme bontona i poučavanja tim temeljnim vrijednostima. Naravno, nije to loše, ali promatramo li ovu problematiku u širem kontekstu – jest. Jer kad bi bilo kao prije dvadeset godina, učitelji se ne bi trebali baviti ovim i ovakvim odgojnim vrijednostima, nego bi se mogli od samih početaka posvetiti spomenutim vještinama 😊 – čitanju, pisanju, govorenju i slušanju. Učiteljski poziv pomiče prioritete.

U dobu u kojemu je duševno zdravlje ozbiljno ugroženo učiteljski poziv postaje iznimno zahtjevan. Jer nije riječ samo o tome da moraš razviti kompetencije za smirivanje žustrog ponašanja, za definiranje tema koje ni na koji način neće nikoga ni povrijediti ni potaknuti na loše ponašanje, za pronalaženje novih i novih tehnika rada jer stare ne obuhvaćaju sve oblike ponašanja u razredu. I kad bi to bilo sve, učitelji bi se snašli jer učitelji stalno rastu, ali ti isti učitelji moraju se brinuti i o svojemu duševnom zdravlju. Time njihov posao postaje drukčiji od onakvog posla za kakav su se pripremali tijekom studija, od onoga što nazivamo pozivom.

U dobu kad nam je svijet preokrenut naopačke i kad tražimo strategije obrnutih učionica, usredotočenog učenja, dubokog disanja, učiteljski poziv postaje posao koji je malokomu privlačan. I to je poražavajuća činjenica. Opstaju najjači učitelji, oni s najvećim srcem i oni koji pronalaze osobne načine za uspješno nošenje sa svim nedaćama suvremenog doba, oni kojima i dalje, unatoč svemu, svaki dječji osmijeh, svaki uspjeh i neuspjeh daju snagu i vjetar u leđa da idu dalje i čine još više. Biti učitelj zahtjevna je i često teška zadaća, ali je taj poziv i dalje najplemenitije zanimanje na svijetu.

Svim učiteljima na svijetu neka je sretan Dan učitelja i neka vam je sretan uvijek, a ne samo kad se netko sjeti ubilježiti taj datum u kalendar!