Riječi koje se najčešće čuju jesu „ispit, zaostatak, ponavljanje, kašnjenje, zadržavanje po kazni, ponavljanje godine”.

Sve su to riječi koje označavaju disciplinu ili akademski uspjeh. Ranije, u nekim mnogo drukčijim školskim sustavima, te su riječi bile „moj projekt, školski koncert, grupiranje, domaća zadaća”. Što nam to kazuje?

Na Fidžiju i u Australiji škole koje su pohađala naša djeca [privatna, a potom javna] isticale su svoje vrijednosti bojama na zidovima i podsjećale su djecu na njih u govorima i na okupljanjima. Njihova je misija bila stvoriti učenike istraživače, mislioce, govornike, vizionare, koji su hrabri, upućeni, humani, otvoreni, uravnoteženi, reflektivni i imaju stav. Švicarske škole svoju misiju pronose diskretno poput švicarskih banaka u odavanju podataka o svojim klijentima. Na mrežnoj stranici škole spominje se razvoj vještina te sadrži poveznicu na kantonalni zakon koji u drugom poglavlju, članku 5.1 navodi kako je svrha škole „pružanje instrukcija” učenicima. Sudjelujući na brojnim informativnim sastancima s učiteljima i ravnateljem škole u posljednjih mjesec dana vrijednosti koje sam pročitao „između redova” jasne su: disciplina i svladavanje gradiva, uz visoko postavljenu ljestvicu za oboje.

Na Fidžiju i u Australiji učitelji i ravnatelji nameću svoje vrijednosti čestim okupljanjima, govoreći pritom s ponosom o školi, njezinoj misiji inspiriranja učenja, slavljenja pojedinačnih uspjeha učenika ili razreda, ulaganja u stvaranje zajedništva.

Suprotno tome, u švicarskoj školi koju trenutačno pohađaju naša djeca to zajedništvo uglavnom izostaje. To nije stvar kulturne razlike, jer naša općina kao i sveučilište na kojem predajem uspješno uspostavljaju kulturu zajednice, njeguju ponos i slave svoje uspjehe na javnim događanjima. Mislio sam da je u pitanju samo grad u kojem smo odsjeli, ali razgovarajući s različitim ljudima shvatio sam da je ovakva situacija sa školom prilično rasprostranjena. Poruka implicitnih disciplinskih vrijednosti i svladavanja gradiva dosljedno se provlačila kroz svaku našu interakciju sa školom. Navest ću tri primjera.

• Kad je ravnatelj, početkom godine, održao govor na svečanosti otvaranja nove školske zgrade, obraćajući se učenicima viših razreda osnovne škole, prema riječima moga sina, govorio je o tome kako će školska godina biti teška i koliko su disciplinski i radni standardi visoki. Dobrodošli u školu, djeco!
• Učiteljica moga mlađeg sina u obraćanju okupljenim roditeljima govorila je samo o sadržaju koji će učenici morati svladati tijekom školske godine. Navodila je odgovornosti učenika i učitelja. Učenici su na zidu učionice istaknuli odgovornosti učitelja, a to je zadavanje domaće zadaće, ali „ne previše”, dodali su. Nije bilo ništa o inspiriranju učenika ni o načinu poučavanja.
• Prilikom obraćanja roditeljima učenika viših razreda osnovne škole [11 i 12 godina] o njihovoj odlučujućoj školskoj godini, ravnatelj je govorio o propisima i zakonskim okvirima [doslovno je navodio poglavlja i retke iz kantonalnog zakona] te o ocjenjivanju odnosno ispitima. Na tom sam sastanku podignuo ruku i ljubazno postavio pitanje o pedagogiji, na koji način motiviraju učenike na učenje uzimajući u obzir sve te zakone i procjene. Ravnatelj je odgovorio kako je to vrlo dobro pitanje i da neke stvari, poput gramatike, nikad nisu bile previše zabavne za učenje, ali ih se mora svladati. Zatim se jedna majka okrenula prema meni i uputila mi kritiku: „Ali gospodine, motivacija je obveza obitelji!”

Ovaj je sastanak za nas bio razočaranje kao i prvi sastanak s razrednicom našega starijeg sina čija osobnost isijava strogoćom. Nakon toga smo se s vremenom susreli sa svim nastavnicima [zakazavši službeni sastanak i poštujući protokol] i polako smo se naučili prilagoditi sustavu. Škola je mom starijem sinu također ponudila nekoliko tjedana individualne poduke zbog njegovih problema s pisanjem francuskog jezika i mi smo na tome vrlo zahvalni.

Što se tiče naglaska na svladavanju gradiva, usporedite ljestvice za svladavanje gradiva koje se promjenjuju u različitim zemljama. Švicarski sustav [poput francuskoga] ima ljestvicu ocjena na kojoj čak polovica tih ocjena nije dovoljna za prolaz. Australski i američki sustav imaju samo jednu ocjenu koja označava nedovoljan rezultat.

Ali pitam se kakav je učinak ovakvog sustava obrazovanja?

Nisam iznenađen što moj stariji sin školu baš i ne voli. Ne iznenađuje također što osobine švicarskoga nacionalnog karaktera uključuju pridjeve poput savjestan, tradicionalan, vođen pravilima, perfekcionistički, precizan, točan. Švicarska su djeca disciplinirana u pravom smislu te riječi. Zaista, na mom sveučilištu primjećujem da su studenti disciplinirani, prilično dobro svladaju ono što se od njih očekuje, ali osjećam da im nedostaje razmišljanje izvan okvira.

Postoji sjajna knjiga koja kritizira francuski obrazovni sustav, to je knjiga Petera GUMBLEA „On achève bien les écoliers”, a naziv je engleske verzije „They shoot school kids, don’t they?” [Pucaju u školarce, zar ne?].

U njoj autor tvrdi da bi francuski obrazovni sustav [koji je posebno meritokratski, centraliziran, apstraktan i akademski] imao što naučiti od drukčijih pristupa, poput finskoga. Još nisam našao odgovarajuću knjigu za švicarski obrazovni sustav, ali mogle bi se primijeniti slične kritike.

Puno je TED-ovih govora o različitim oblicima obrazovanja i važnosti poticanja kreativnosti. Svaki sustav, naravno, ima svoje snage i slabosti, a ideal je možda negdje u sredini.

• Što vi mislite?

………………

NAPOMENA

• ŠVICARSKA: Christian A. Kull – profesor na Institutu za geografiju i održivost pri Sveučilištu u Lausannei.
• Izvor: christiankull.net