Mali fizičar Albertino odlučio je postati planinar. Učlanio se u Planinarsko društvo Svilaja jer ono postoji već 100 godina, stoga može mnogo naučiti iz iskustva njegovih članova. Za svoju prvu planinarsku pustolovinu izabrao je uspon na Svilaju.

Tijekom uspona doživio je mnoge zgode, ali nije mogao zamisliti da će biti toliko uzbudljivo, zato je svoju pustolovinu odlučio podijeliti s vama.

Večer prije polaska spremio sam svoj ruksak za put.

U njega sam stavio: odjeću, povećalo, dalekozor, karabiner, uže i kompas i on je već bio prepun.

Stavio sam još neke sitnice za svaki slučaj,

ako netko u domu bude prebučan.

Morao sam misliti na vrijeme jer prognoza nije bila stalna,

razmišljao sam hoće li me ujutro dočekati sunce ili magla.

Mislio sam kojim putem ići, ravno do vrha

ili pak okolo brda.

Krenuo sam sa Zelova i slijedio rutu,

kiša me pratila po cijelome putu.

Kabanica me štitila od kiše,

a dalekozorom sam promatrao kako vjetar u daljini granje njiše.

Bio sam gladan, a nisam naišao na suhi kamen da bih sjeo,

ali odjednom za mene odlične vijesti.

Sunce se probilo kroz oblake i na nebu sam vidio puno boja,

napokon sam mogao povećalom gledati biljke i uočiti koja je koja.

Želio sam nastaviti do cilja,

ali uskoro me dočekala provalija.

Kamen se odronio, pa mi je trebalo uže,

i gušter bi se smijao gledajući me kako po kamenju pužem.

Malo sam se ozlijedio i zaradio ranu,

srećom sam imao zavoj, pa moj teški ruksak nije više imao manu.

Moram priznati da sam se u magli izgubio i u mislima skrenuo s puta,

već sam zamislio kako moja malenkost besciljno luta.

Na sreću, tu mi je pomogao kompas da znam kuda trebam poći,

malo sam se prepao da neću moći.

Kad sam do vrha došao planine,

zaboravio sam na sve probleme silne.

Ugledao sam jezero i cijeli naš kraj

i pomislio sam kakav li je to tek raj.

U domu me dočekala vesela ekipa,

imali su gitaru, pa je bila i moja svirka.

Nakon svojega prvoga osvojenog vrha,

pričam vam priču da bi bila ispunjena njezina svrha.

Zamolio sam učenike da mi pomognu u tome planu

i zato radionici nisam pronašao manu.

Učenici osmih razreda osmislili su cijeli plan

da mališanima i učenicima mlađim pokažu kako je meni bilo van.

Na početku su im ispričali priču gdje sam sve bio

i što sam sve doživio.

Zatim su im pokazali nastajanje duge i prolazak svjetlosti kroz maglu,

kao i sviranje u skladu.

Promatrali su povećanje biljaka ispod leća

te kako s pomoću dalekozora brda postaju sve veća.

Objasnili su djeci zašto sam obukao majicu bijelu

te kako me hidraulička ruka pronašla u snijegu.

Robotska kolica glumila su pomoć hitnu,

ali srećom nisu imala ulogu bitnu.

Vidjela su dječica kako nastaju munje,

zašto mi je kosa bila kao u ježa

i da nam u planini često trebaju konop i mreža.

Djecu je najviše oduševio suhi led

i što u planini sve ima svoj red.

A tek kad su vidjeli ples čestica pijeska i stojne valove što ih stvara gitara,

nastala je euforija prava.

Nisam ni slutio

da sam se u planini zaljubio.

Učenici su upoznali i moju Mašu,

slatka je kažu.

Nadamo se da smo i vas potaknuli da odete u prirodu i promatrate što se sve zbiva,

fizika je svuda oko nas, nemojmo dopustiti da bude samo dio uzbudljiva štiva.

Radionica Fizika u planini održana je u okviru Festivala znanosti u Sinju, a organizirana je povodom obilježavanja 100 godina Planinarskog društva Svilaja.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Cilj radionice bio je približiti djeci osnove fizikalnih procesa kroz kreativnu priču o Albertinu i njegovome putovanju. Radionica je donijela mnogo smijeha i veselja, najmlađima, ali i starijima. Bila je edukativna, zabavna i nadahnjujuća za sve sudionike. Najveća nagrada organizatoricama Karli Radović i Andrei Norac bila je vidjeti osmjehe na licima djece i njihovo uzbuđenje tijekom cijele radionice.

Neka dječja radost bude naša najveća motivacija za buduće projekte.

■ Napisale: Karla RADOVIĆ, magistra primarnog obrazovanja i Andrea NORAC, učiteljica fizike ■ OŠ Ivana Lovrića, Sinj ■