…umjesto domaćom zadaćom. I više nego ikad, postavljaju si isto pitanje nakon roditeljskog sastanka ili telefonskog poziva očajnog učitelja: „Bistar je, ali jednostavno mu nije stalo. Ne razumije da će to utjecati na njegovu budućnost!”

Naravno, ako ste se ponašali slično kad ste bili dijete, možda se pitate je li to slučajnost ili nešto nije u redu s vašim načinom odgajanja djeteta. Jer, zamisao da dijete može naslijediti nedostatak motivacije odnosno da postoji veza između gena i motivacije jednostavno je vrlo čudna, zar ne?

Da, osim što studije pokazuju kako su geni, u najmanju ruku, dio uzroka zbog kojih djeca jednostavno ne mare za akademski uspjeh. Ako vas to iznenađuje, ne brinite se, niste jedini. Suautor studije o uzrocima nedostatka motivacije za učenje Stephen PETRILL također je bio iznenađen. Započeo je istraživanje pretpostavljajući da je okolina (škola, učitelj, obitelj) najvažniji čimbenik koji uzrokuje nedostatak djetetove želje za učenjem. Rezultati studije objavljene 2015. godine u časopisu Osobnost i individualne razlike dokazale su suprotno, na temelju prikupljenih podataka iz šest odvojenih istraživanja u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, Japanu, Rusiji i Sjedinjenim Državama. Studija je ukupno obuhvaćala 13 000 sudionika koji su svi bili blizanci u dobi od devet do 16 godina. Dok su se u svakoj studiji primjenjivale nešto drukčije metode i pitanja, koncepti koji su se istraživali bili su isti.

Znanstvenici su otkrili da se od 40 do 50 posto razlika u motivaciji za učenjem može povezati s genetskim obilježjima njihovih roditelja. Drugi je najvažniji čimbenik djetetove motivacije za učenjem razlika u okolini, kao što je na primjer dokazano na slučaju blizanaca koji pohađaju različitu školu ili razred.

Petrill, profesor psihologije na Sveučilištu Ohio State, kaže: „Imali smo prilično dosljedne rezultate u svim zemljama, unatoč različitim obrazovnim sustavima i kulturama. To nas je iznenadilo.”

Učitelji će katkad kriviti roditelje za nedostatak djetetove motivacije za učenjem, a roditelji će krivnju prebaciti na učitelja. I naravno, i učitelji i roditelji katkad krivnju prebacuju na samo dijete, jer se jednostavno ne trudi. „Okriviti nekoga da nije dovoljno motivirao dijete refleksna je reakcija”, kazao je Petrill.

„Otkrili smo da postoje razlike u osobnosti koje ljudi nasljeđuju i koje imaju veliki utjecaj na motivaciju. To ne znači da se ne trebamo truditi ohrabriti i inspirirati djecu, ali se također moramo suočiti s realnošću da se jednostavno međusobno razlikuju.”

Sudionici studije rangirani su prema količini zadovoljstva koje im pruža određena aktivnost. Na primjer, u Njemačkoj su sudionici upitani koliko uživaju u čitanju, pisanju i učenju pravopisa.

Od svih je učenika traženo da procijene svoje sposobnosti za razne školske predmete. U Sjedinjenim su Državama, na primjer, učenici zamoljeni da ocijene koliko se slažu s izjavama poput „Siguran sam da ću imati dobre rezultate u čitanju sljedeće godine”.

Istraživači su ispitivali koliko se odgovori dvojajčanih blizanaca podudaraju s rezultatima jednojajčanih blizancima. Dvojajčani blizanci dijele polovicu svojih gena, dok jednojajčani blizanci dijele sve svoje gene. Činjenica da se odgovori jednojajčanih blizanaca više međusobno podudaraju u odnosu na odgovore dvojajčanih blizanaca implicira da geni imaju jači utjecaj od ostalih čimbenika kad su u pitanju učenje i motivacija.

Prema Petrillu, rezultati šest studija imali su upečatljivu sličnost, unatoč činjenici da su u njima sudjelovala djeca iz šest različitih zemalja odnosno šest vrlo različitih kultura. Iako je DNK objasnio očigledne razlike u motivaciji među različitim parovima blizanaca, otprilike isti postotak razlika među pojedinim blizancima može se pripisati okolišnim čimbenicima kojim im nisu zajednički, dakle u slučaju gdje blizanac odrasta s različitim roditeljima ili imaju različitog učitelja. Samo tri posto razlike u njihovoj motivaciji proizlazi iz okolišnih čimbenika koji su im zajednički, poput obitelji.

„Većina varijabli ličnosti ima genetsku komponentu, ali gotovo nepostojanje zajedničke okolišne komponente nismo očekivali”, kaže Petrill. „Međutim, isti se rezultat ponovio u svih šest zemalja.”

Petrill ističe kako ovo ne znači da postoji određeni gen koji određuje koliko dijete uživa u učenju već da nas rezultati studije upozoravaju na to da geni i okolina oblikuju djetetovu žeđ ili nedostatak želje za učenjem.

„Apsolutno trebamo poticati i motivirati djecu u učionici. Ali rezultati studije upućuju na to da su učinkoviti mehanizmi kako to uspješno činiti mnogo kompliciraniji nego što smo mislili”, zaključuje Petrill.

………………

NAPOMENA: 

• SAD: Kars4Kids – portal namijenjen obrazovanju roditelja temeljen na znanstvenim informacijama i pisan njima razumljivim jezikom.
• Izvor: kars4kids.org