komunikacijskim je kanalom šalje primatelju koji je raspakirava i dekodira… imate problem, veli Ursula K. Le Guin u fenomenalnom eseju Telling is Listening (iz knjige  The Wave in the Mind, 2004.)

Dvjema jednostavnim ilustracijama objasnila je dva različita shvaćanja komunikacije: kibernetičko i antropološko. U tom drugom poslužila se analogijom sa seksanjem ameba (u onim iznimnim situacijama kad se spolno razmnožavaju) zato što se pri seksanju ameba genetski materijal uzajamno razmjenjuje (a ne kao kod seksanja ljudi gdje je proces razmjene jednosmjeran).

U tim je jednostavnim ilustracijama zapravo odgovor na pitanje zašto nas (učenici) ne slušaju. Do svih potrebnih podataka mogu doći (digitalnim) komunikacijskim kanalima mnogo bržim i zanimljivijim od običnog predavanja na satu. Zato sve češće uopće ne slušaju predavanje u kojem im se samo isporučuju podatci.  Oni žele – više! A što je to – više? O tome je 2012. duhovito pisao Dave Burges u knjizi Teach Like a Pirate. Na svoje provokativno pitanje Bi li učenici poželjeli platiti ulaznicu za vaše predavanje? odgovara: Ne bi platili za lekciju (nju mogu pronaći u udžbeniku), ali bi je platili za iskustvo, doživljaj, emocije.

Govoriti znači slušati, veli Le Guin. Osjetiti povratnu informaciju od onih kojima govorimo. Osjetiti koje to žice u njima rezoniraju… kako bismo ono što treba svirati mogli odsvirati baš na tim žicama. Sviramo li na tim pravim žicama, naš će sugovornik doživjeti, prihvatiti, razumjeti, zapamtiti… Uzaludno je virtuozno svirati na žicama čiji je zvuk učenicima nečujan.

To je teorija. A kako je u praksi? Svoj TED govor o važnosti educiranja djece o pravilnoj prehrani genijalni, disleksični kuhar  Jamie Oliver započeo je maestralno: rečenicom koja širom otvara uši i umove slušatelja za ono što slijedi. Rečenica glasi: Tužno, u sljedećih 18 minuta moje priče, četiri Amerikanca umrijet će zbog hrane koju jedu. Cijeli govor koncipirao je na isti način: zamotaj ideju u emociju i pridobij sljedbenike. Nevjerojatno je koliko toga o uspješnom komuniciranju s učenicima  možemo naučiti u tih 18 minuta njegova govora…

Demagozi svih vrsta, od političara do oglašivača… znaju za tu dobru, staru, prokušanu formulu: zamotaj ideju u emociju i zapalit ćeš svijet. Nije to ništa novo. Samo treba razbiti predrasudu da su podatci ono najvažnije što prenosimo učeniku na satu. Nisu. Ne prenosimo li im sebe, nismo im ništa trajno prenijeli. Uspješna je komunikacija poput kemijske reakcije. Stavimo li dva kemijska elementa zajedno mogu se dogoditi dvije stvari: ili ništa, ili kemijska reakcija. Dogodi li se kemijska reakcija, elementi nakon nje više nisu isti kao prije.

Sjajan test kojim dobar učitelj propitkuje svoju komunikaciju ima samo jedno jedino pitanje: Što sam na ovom satu naučio/naučila od svojih učenika?

Piše. Dinka JURIČIĆ

……………………………………………………………………..

■ ČETIRI TAJNE ZDRAVOGA ODNOSA [ 120. ]

Uzalud je gubiti vrijeme čekajući da se ljudi oko nas promijene, postanu bolji, pametniji, pažljiviji, nježniji… Tajna dobrih odnosa s drugima nije u njima, nego u – nama. Okrutnije rečeno: za loše odnose s drugima sami smo krivi.

■ SKINI SE S AUTOPILOTA   [ 119. ]

Svi znamo da novac ne raste na drveću i ne pada nam na um ondje ga tražiti. Amy Krouse Rosenthal šarmantno razigrana, kreativna i radoznala američka autorica dječjih knjiga, knjiga za odrasle sjajnih kratkih filmova i odličnih TED govora, snimila je 2010. kratki video o drvetu na kojem raste novac.

■ ŠLJAKERI I HAKERI  [ 118. ]

Učitelji su bezbroj puta čuli roditelje koji se žale: „Sve smo mu pružili, sve ima, ništa ne mora raditi, negov je posao samo da – uči. A on neće.“ I roditelji su bezbroj puta čuli učitelje kako se žale posve istim riječima.

■  ILI NAUČI, ILI POUČI ILI BJEŽI ODATLE   [ 117. ]

Kažu da se treba bojati čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu zato što mu onda ta jedna jedina postaje mjerilo kojim prosuđuje sve ostalo. Sigurnost zone udobnosti je zamka: držiš se jednog načina na koji razmišljaš, živiš, obavljaš poslove uljuljan u uvjerenje da je to za tebe najbolji način. A zapravo ne znaš je li to doista tako, ne možeš znati dok ne usporediš. Uspoređivanjem učimo.

■  PRONAĐI RAZLOG  [ 116. ]

„Velike umjetnosti nema bez jakog bola“ – pisao je Antun Barac potaknut Vidrićevom poezijom. Umjetničko je djelo smatrao potresnim dokumentom o umjetniku: u Vidrićevim je pjesmama s jedne strane pronalazio stalnu bol izazvanu „teškom slutnjom nemoći, prolaznosti, smrti“, a s druge strane „kliktaje za užitkom i neobuzdanom primanju životnih darova… jedinstveno čuvstvo radosti zbog toga što živi, diše, gleda, sluša“.