…samo sam eksperimentirao sa drugačijim intervencijama u nadi da ću unaprijediti vještine slušanja i komunikacije na satu.

Imao sam poteškoća sa poticanjem mojih sramežljivijih učenika da se javljaju i budu angažiraniji. Također sam se nadao da ću pridobiti svoje otvorene učenike da bolje slušaju što drugi govore na satu.

Neki učitelji su bilježili crtice ili bi podijelili po dva penija svakom učeniku, a potom bi uzimali po jedan svaki put kada bi učenik postavio ili odgovorio na pitanje. Ove strategije su osmišljene kako bi osigurale svakom učeniku priliku da se uključi ili postavi pitanje, ne dozvoljavajući pojedinim učenicima da monopoliziraju razgovor. Također, sramežljivi učenici nisu imali mogućnost da jednostavno sjede u tišini.

U potrazi za najboljom strategijom, razvio sam dvije odvojene strukture predavanja. Prva struktura uključuje prozivanje učenika jednog za drugim prema određenom redosljedu. Druga struktura zahtjeva prozivanje sramežljivih učenika kako bi se čuo i njihov glas i vrednovalo njihovo mišljenje.

STVARANJE OSNOVNIH ODREDNICA

Prije nego sam mogao testirati svoju strategiju, bile su mi potrebne osnovne odrednice kako bih što bolje procjenio ponašanje učenika.

Prošao sam kroz nekoliko lekcija bez ikakve strukture kako bih vidio koliko puta je učenik digao ruku, izvalio odgovor i započinjao razgovor sa strane. Koristio sam tri rubrike (komunikaciju, reakcije/odgovor i povezivanje/razumijevanje) kako bih bolje vidio gdje koji učenik stoji.

Nakon što sam dobio osnovne odrednice, u glavi sam podijelio učenike na otvorene, one između i sramežljive.

REDOM

Prvo sam prozivao redom klupu po klupu. Nakon što sam prozvao sve učenike počeo sam ponovno od početka. Činio sam to otprilike tjedan i pol, bilježeći njihovo ponašanje. Koristeći ovu strategiju primjetio sam nekoliko stvari:

Moji učenici koje sam označio sa „oni između“ imali su najviše koristi od ovakvog pristupa, dok su otvoreni učenici bili frustrirani ovakvim pristupom.

Sramežljivi i oni između su predviđali i unaprijed se pripremali za svoj nastup.

Ova taktika je toliko razbijesnila otvorene učenike koji su naviknuti da neprestano dižu ruku i bivaju prozivani, da im se činilo kao da je ova strategija napad na njih. To se vidjelo po neprestanim upadicama, brbljanju i komentarima poput „Konačno!“ koji idu sa uzdahom olakšanja što je konačno i na njih došao red. Nisam bio siguran da prepoznaju jednostavan princip prozivanja slijedećeg u redu.

CILJANJE UČENIKA

Za drugu strategiju izabrao sam određene učenike koje ću prozivati. Otvorene učenike nisam prozivao uopće. One između prozivao sam povremeno, ne prečesto. Sramežljive učenike prozivao sam najmanje dva puta više nego one između.

Otvorenim učenicima je zaista provrila krv. Bili su bjesni. „Što? Zar me ne vidite, tu sam!“ jadali su se dok sam ignorirao njihovu podignutu ruku. Nakon što sam prozvao nekog drugog dobacivali su komentare ili odgovarali na pitanje bez dozvole.

Sramežljivi učenici su lijepo sudjelovali. Dobro su se snalazili sa svime što sam postavio. Činilo se da onima između ovakav pristup nisu smetao. Pošto sam prozivao bez nekog reda ili principa, ova metoda im se ipak nije toliko svidjela koliko ona prethodna.

NATRAG NA SISTEM SLOBODA ZA SVE

Prestao sam koristiti ove dvije strukture i vratio se na stari sistem slobodnog dizanja ruku, kako bih uz pomoć svojih rubrika zabilježio eventualne promjene u ponašanju. Primjetio sam neke zanimljive rezultate:

Sramežljivi učenici su sada više dizali ruku i češće komentirali i postavljali pitanja. U prosjeku, sramežljivi učenici nisu poboljšali vještine slušanja, ali su unaprijedili svoju komunikaciju. Jedini negativan rezultat koji sam primjetio kod sramežljivih učenika je da su sada više pričali pod satom.

Otvoreni učenici su također pokazali napredak. U prosjeku se njihova vještina govora i slušanja poboljšala. Čini se da su se osjećali ugodnije slušajući druge. Manje su govorili bez dopuštenja i pričali pod satom. Dizali su ruku jednako često kao i prije, ali su ovoga puta čekali dopuštenje da govore.

Oni između su najsloženija grupa. Neki od njih su čak i nazadovali. U prosjeku njihove vještine su se također poboljšale, ali je poboljšanje minimalno. Shvatio sam da su najviše napredovali dok sam koristio redosljed.

Neki sportaši se bave trčanjem kako bi bili bolji u nekom drugom sportu, dok drugim sportašima trčanje jest njihov sport. Ja sam koristio ove metode na način na koji treneri koriste trčanje za održanje kondicije sportaša, nadajući se da će napredovati. Otkrio sam da neki od mojih „sportaša“ vole biti samo trkači, neki imaju koristi od „pouke“ koju dobivaju primjenom određene metode, dok treći jednostavno imaju koristi od same metode.

POTRAGA SE NASTAVLJA

Zaključak do kojeg sam stigao nije ništa novo. Učitelji trebaju koristiti različite metode kako bi doprijeli do svih svojih učenika. Raznovrsna struktura predavanja funkcionira bolje kod nekih učenika, dok se drugi bore kako bi se prilagodili. Izlaganje raznovrsnim metodama omogućava učenicima negdje da se na određen način pomuče, a negdje da brže napreduju.

Postavljanje izazova učenicima pomaže njihovu razvoju. Osim toga jednako je važno pružiti svakom učeniku priliku da osjeti uspjeh i na taj način gradi svoje samopouzdanje.

Nastavit ću isprobavati različite pristupe u učionici. Dok god učitelj vodi brigu o svojim učenicima i radi u njihovom najboljem interesu, gotovo sve što čini, bit će korisno.

Ne vjerujem da ćemo ikad naći apsolutno najbolju praksu. Međutim vjerujem da je potraga jednako vrijedna.

………………

NAPOMENA: 

• Amle.org – službena web stranica Asocijacije za obrazovanje srednje razine  (eng. AMLE – The Association for Middle Level Education). AMLE je vodeća
• Autor članka je Jared ANDERSON, nekada je predavao matematiku sedmim razredima u osnovnoj školi Valley u Grand Forksu,u Sjevernoj Dakoti. Trenutno predaje matematiku u javnoj školi u Comfrey Public School, u Comfreyu, u Minnesoti.
• Izvor: amle.org