Svake mi četiri godine na ulici počinju prilaziti nepoznati mladi ljudi, roditelji budućih prvašića. Neki su mi i poznati jer živim u maloj sredini (iako radim u najvećoj školi u RH) pa se ne libe pozdraviti, pristupiti i pitati hoću li najesen primiti 1. razred te što bi sve oni kao roditelji trebali znati oko pripreme i polaska u školu.

Današnja se djeca uveliko razlikuju od nekadašnjih generacija. Žive u drukčijem okružju, roditelji i vanjski podražaji su se promijenili (nisam sigurna je li nabolje). Sve to utječe na njihovo rano odrastanje, poticaji i sadržaji u krugu vrtićkih skupina su različiti, a i boravak u roditeljskom domu je nešto što je obilježeno napretkom tehnologija kojima se nerijetko koriste u svim životnim sferama.

Današnja djeca više sjede, manje se kreću i manje borave na zraku, a često svjedočimo već pri početku školovanja izraženijim poteškoćama u učenju i savladavanju školskih obaveza. Česta je pojava prijedlog odgode upisa djeteta u 1. razred na koji roditelji imaju prigovor i upisuju dijete ne očekujući probleme koji se (nažalost) pojave već prvih dana školovanja.

♦ Osim tečnog i razumljivoga govora, svaki predškolac mora imati razvijenu glasovnu analizu i sintezu koja je preduvjet za početno čitanje i pisanje, dijete bi trebalo imati razvijenu motoriku.

♦ To znači da budući prvšić samostalno može vezati vezice na tenisicama, treba se samostalno odijevati i preobuvati, svakako se mora znati samostalno koristiti nužnikom.

♦ Novi školarac mora pamtiti neke sitne obveze poput domaće zadaće (da se ne oslanja na mamu koja će preko Viber grupe saznati što je za domaću zadaću), gdje je odložilo jaknu, gdje odlaže opremu za TZK ili LK.

♦ Prvoškolac treba znati samostalno pravilno držati olovku (pravilnim hvatom), koristiti se škarama i bez pomoći oblikovati rez škarama.

To se ne „uči” ili drila od lipnja do rujna pred početak nove školske godine, to se radi svakodnevno u roditeljskom domu i vrtiću od najranije dobi.

♦ Roditelji se sve rjeđe igraju i druže sa svojom djecom (zbog raznih razloga), manje s njima razgovaraju, manje ih „slušaju”, osluškuju, a dijete ima potrebu da bude voljeno, uvažavano, da ga se čuje pa otuda proizlaze i situacije da se veže za učiteljicu, da se povjerava, žali, hvali jer ga kod kuće roditelj često nema vremena saslušati.

♦ Sve to uza se veže i postavljanje granica, ograničenja, postavljanje pravila, dogovore koje treba ispoštovati. U školi će dijete trebati odraditi zadatak, nema prolongiranja, pomicanja rokova kako je to često slučaj u obitelji.

♦ Propisani su ishodi, rokovi, zadatci i u poučavanju se ne može biti fleksibilan kao u roditeljskom domu. To može predstavljati novi izazov za dijete i njegove roditelje. Dijete koje razumije pravila i poštuje dogovor, često se vezuje za učitelja, vjeruje mu i želi ispuniti postavljene obveze.

♦  Naposljetku, vrlo je važna i suradnja s roditeljima koji bi učitelju trebali biti podrška, pomoć, a sve u zajedničkom cilju – dobrobit i napredak djeteta.

Trenutno sam u 4. razredu s vrlo empatičnom djecom, suradljivim roditeljima koji su spremni na suradnju, spremni poslušati savjet i uputu, slijede dogovor i zajednički rješavamo probleme koji nam se nađu na putu.

Roditelji koji vjeruju učitelju svoga djeteta, s kojim dogovaraju i surađuju, čine najbolje svom djetetu. To je ujedno i moja preporuka svim mladim roditeljima.

♦ Slušajte učitelja/učiteljicu svoga djeteta, surađujte, vjerujte mu/joj i tak0 vaše dijete ima najveću pomoć.

♦ Budite uz svoje dijete, često razgovarajte o svemu, pitajte ga kako se osjeća, što o nečemu misli, ima li neku svoju ideju.

♦ Uvažavajte svoje dijete, njegovo razmišljanje, budite uz njega, ne za njega. Preuzmite ulogu roditelja, ne činite ono što je djetetov zadatak, ne forsirajte brzo i odmah rezultate koji ne mogu biti vidljivi odmah.

♦ Dopustite mu da skače, penje se, otkriva, istražuje, a sve to verbalno popratite – neka vam objasni što, zašto i kako čini. Dopustite djetetu da razvije odnos povjerenja s učiteljem jer takav odnos dijete čini sretnim i zaštićenim.

Dakle, nije potrebno znati čitati na polasku u 1. razred, pogotovo to ne učiniti na silu i drilom neposredno pred početak. Učinite djetetu ugodno razdoblje pred sam polazak u školu, radosno i neopterećeno, ne plašite ga školom, ne pričajte ružno o lošim iskustvima pred djetetom.

NEKOLIKO SAVJETA:

♦ Prihvatite svoje dijete onakvo kakvo jest.

♦ Nemojte pretjerivati zaštićujući dijete, ono se mora znati suočiti i s negativnim emocijama, a u konačnici suočit će se sa životom.

♦ Škola ne smije biti jedina svrha i smisao života djeteta, neka bude aktivni sudionik u obiteljskom životu sa svojim obvezama i zadatcima.

♦ Ne dočekujte dijete iz škole pitanjem: Kako je bilo? Koju si ocjenu dobio? Škola je mjesto zabave, igre, druženja, ne samo bojno polje na kojem se bori za ocjene.

♦ Vjerujte svom učitelju/učiteljici, on dobro poznaje vaše dijete, provodi s njim barem pet sati dnevno (u dobrim i lošijim trenutcima).

♦ Surađujte s učiteljem, to je na korist vašega djeteta.

Svim roditeljima budućih prvašića želim sretan početak i mnogo uspjeha u budućem školovanju!

■  Napisala: Elena Brajković, učiteljica | OŠ Vladimira Nazora, Pazin ■