Nažalost, mnogi su učitelji razočarani obukom i premalom količinom informacija o tome kako postaviti granice i objasniti posljedice ponašanja, kako prepoznati važnost rutine i strukture te kako pojačati pozitivno ponašanje. Čak i nakon puno vremena uloženog u takva pitanja učitelji i dalje govore:

„Da, ali…“

Kao obučavatelj i administrator u programu Head Start, stalno čujem te uzdahe „Da, ali…“:

„Da, ali to neće upaliti sa Anom.“

„Da, ali on ne poznaje mog Matiju.“

„Da, ali pokušao sam sve to, a Tomislav je i dalje izvan kontrole.“

Jednom prilikom bio sam pozvan da promatram dijete – nazovimo ga Hrvoje, koji je, prema njegovim učiteljima, terorizirao cijeli razred.

Hrvoje je imao pet godina i pohađao je predškolu. Bio je neobično velik dječak: visok za svoje godine i atletski građen, lako je mogao proći kao dijete drugog razreda osnovne škole.

Kad sam došao u njegov razred, primijetio sam da su u prostoriji bile još četiri odrasle osobe – dva učitelja i dva asistenta (da bi pomogli kontrolirati kaos koji bi Hrvoje redovno izazvao u razredu). Dok sam promatrao Hrvoja, istovremeno sam promatrao i suradnju njegovih učitelja, njihovu komunikaciju i odvijanje nastave.

Jutro je dobro počelo pa, osim povremenih Hrvojevih ispada, nisam primijetio ništa neobično.

Tijekom vremena koje je namijenjeno za grupne aktivnosti učenika, gledao sam kako Hrvoje luta učionicom tražeći nekakvu zanimaciju. Iznova se vraćao do dijela učionice u kojem je računalo, na kojem su dvije djevojčice radile.

Nakon otprilike 15 minuta lutanja po učionici Hrvoje je stao iza djevojčica i rekao: „Požurite! I ja želim na računalo!“ Učitelj na drugom kraju učionice je dobacio: „Bez vikanja Hrvoje! Doći ćeš na red!“

Nakon još nekoliko minuta čekanja Hrvoje je počeo hodati u krug iza djevojčica. Bilo je to poput gledanja tigra u kavezu. Osjetio sam da Hrvoje zaista postaje anksiozan. Naposljetku, jurnuo je do računala i zgrabio mali tajmer koji držimo na vrhu računala, te dotrčao do jednog od učitelja.

„Molim vas, možete li postaviti tajmer tako da i ja mogu doći na red?“

Učitelj je znatiželjno pogledao tajmer i dao ga meni: „Znate li vi kako ovo radi?“

Bio je travanj. Je li moguće da taj učitelj nije naučio koristiti tajmer još otkako je škola počela u rujnu? Bio sam šokiran. Postavio sam tajmer na nekoliko minuta (znajući da su djevojke već provele više od 25 minuta na računalu) i, napokon, Hrvoje je došao na svoj red. Nakon svojih 10 minuta Hrvoje je ustao i pustio dječaka koji je stajao iza njega da se posluži računalom.

Ono što sam naučio tijekom promatranja Hrvoja bilo je da mu je dosadno, da je frustriran i od učitelja traži poštenje i strukturu, za kojima žudi.

Nijedna od četiri odrasle osobe u učionici nije ni u jednom trenutku pokušala komunicirati s njim dok je šetao učionicom, niti je itko primijetio da je Hrvoje frustriran zbog manjka strukture u upotrebi računala.

Hrvoje je „koristio svoje riječi“, strpljivo je čekao, pokušao je primijeniti pravilo čekanja na red, a jedini put kad su ga učitelji primijetili bilo je u trenutku kad je viknuo djevojčicama da je sad red na njega. Srećom, Hrvoje nije koristio svoju snagu i fizičku veličinu da bi silom došao do računala.

Poznavanje važnosti strukture, pozitivnog vodstva te jasnih i realističnih granica samo je dio upravljanja problematičnim ponašanjima. Evo nekoliko strategija o kojima možete razmisliti.

Osigurajte da struktura i očekivanja učenika u učionici budu postavljeni i da ih redovito provodite. Na primjer, koristite li tajmere, osigurajte određenu strukturu prije njihova korištenja.

ČESTO PROMATRAJTE UČIONICU.

• Jesu li sva djeca angažirana u nekoj svrhovitoj igri?

Ako nisu, pozovite određeno dijete da se priključi nekoj aktivnosti ili jednostavno pričajte s djetetom o onome što bi željelo raditi.

• Ima li u razredu starije djece koja su više puta pohađala isti razred?

Omogućite im nove ili različite materijale. Starijoj djeci ponudite izazovna iskustva da bi ostala angažirana i motivirana u učenju.

• Snimite video o svojoj učionici da biste stekli uvid u interakciju djece i učitelja.

Nakon što su snimili sami sebe, Hrvojevi učitelji bili su šokirani kad su čuli koliko su glasni kad jedni drugima viču s drugog kraja učionice.

Ne samo da su bili loš primjer djeci, nego su dizali ukupnu glasnoću učionice – svi su morali vikati glasnije da bi ih se čulo.

Ovi prijedlozi su možda očiti, ali često ih se može predvidjeti u promatranju problematičnog ponašanja djece. U većine djece promjene u okolišu, strukturi i angažiranosti izazvat će problematična ponašanja. Ipak, kao učitelji mi se obično fokusiramo na ponašanje djeteta, a ne nužno na uzroke tog ponašanja, ili čak na svoj udio u tom ponašanju.

Hrvojevi su učitelji, poput većine drugih učitelja, željeli pronaći „brzo rješenje“ za njegovo agresivno ponašanje.

Pokušao sam ih podsjetiti na to da je društveno-emocionalni razvoj jednako složen (ako ne i složeniji!) od razvoja na svim drugim područjima.

Podijelio sam s njima analogiju fizičkog razvoja: djetetu je potrebno puno vježbe da bi bilo sposobno zavezati cipele bez ičije pomoći. Učitelji ne zahtijevaju „brzo rješenje“ da bi dijete naučilo zavezati svoje cipele – strpljivo poučavaju, usmjeravaju i podržavaju, sve dok dijete samo ne uspije u svom pothvatu. Isto vrijedi i za društveno-emocionalni razvoj.

• To su kompleksne vještine za koje je potrebno puno poticanja, oblikovanja i strpljenja.

Problematično ponašanje može biti problematičnije odrasloj osobi nego djetetu. Kao učitelji, mi moramo najprije pogledati svoje ponašanje i okoliš koji stvaramo da bismo djeci osigurali put do uspjeha.

• Sretno, i sjetite se ovog sljedeći put kad kažete: „Da, ali…“

 ……………………

Napomena:

• Teaching Strategies je portal posvećen pružanju najdjelotvornijih resursa u ranoj edukaciji. Zašto? Zato što se u prvih šest godina oblikuju temelji ključni za djetetov budući uspjeh. Autori na tom portalu vjeruju da odgajatelji male djece igraju važnu ulogu u otvaranju vrata u školu i život.

Izvor: teachingstrategies.com