Kada smo se prošle školske godine nakon jedne poduže izolacije i praznika vratili u školu, tema je bio potres koji se u međuvremenu dogodio. Pa je razgovor u kojem je bilo dosta objašnjavanja, prepričavanja, tješenja…završio u pomirljivom tonu riječima: ,,Dobro je, učiteljice, barem još nije bio rat.“ Nakon povratka s nedavnih praznika ni time se više nismo mogli tješiti jer je, eto, počeo rat.

Kako s djecom razgovarati o potresu?

Kako s djecom razgovarati o pandemiji?

Kako s djecom razgovarati o ratu?

Svaka čast i pohvala svim organizatorima edukacija, priručnicima koji brzo niknu, a svi ih još brže šalju jedni drugima, prijedlozima, idejama, savjetima…

Mnoge od njih pročitam, neke preskočim, neke iskoristim, ali ono čime se vodim – stvarno je, živo tijelo koje pred sobom imam. Znajući svoje učenike, nisam ni pomislila da neće spomenuti, pitati, komentirati trenutnu situaciju u svijetu.

Tako je i bilo, točnije, još uvijek traje i zapravo nema sata ni dana da ne pitaju nešto ili se na neki način ne osvrnu na rat.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Odgovorila sam na pitanja znana i neznana pažljivo birajući riječi, svjesna činjenice da nešto što im kažem danas, već sutra možda neće biti istina.

A jedina je istina da je svaki rat – rat protiv djece.

A kad se u dječju glavu uvuče strah, onda jedino što odrasli može jest strpljivo i polako odgovarati na često jedno te ista pitanja. Iz hrvatskog smo radili pjesmu o računalu. Napisao ju je njemački pjesnik Haralda Braem. Ja bih ju nazvala Oda računalu jer se pjesnik divi sposobnostima i mogućnostima računala, no jednu mu stvar, ipak, zamjera, a ta je da mora misliti sam.

Kako bi što više mislili i na kraju smislili, dala sam im zadatak da odgovore i obrazlože pitanje koja bi zanimanja računalo (ili robot) bez problema moglo zamijeniti, a u kojima je čovjek još uvijek nezamjenjiv.

Nekako se sve vrtjelo oko toga da je čovjek nezamjenjiv u poslovima koji su jako povezani s drugim ljudima, posebno malim ljudima. Tako je Lana, čija je mama odgajateljica predškolske djece, pa očito ima informacije iz prve ruke, rekla da računalo nikada ne bi moglo biti teta u vrtiću jer je svako dijete drukčije i svako ima svoje potrebe.

Bilo je podosta primjera za posao učiteljice, a objašnjenja su jako zanimljiva: Kada neko dijete napravi nešto loše, računalo bi mu samo dalo zapis; a učiteljica da zapis, ali i objasni što nije bilo dobro. Računalo bi možda brže od učiteljice ispravilo testove, ali bi možda davalo bolje ocjene djeci koju više voli, a učiteljica to ne radi. Robot nikako ne bi mogao predavati tjelesni jer nije savitljiv.

Dvojica su učenika vodila pravu raspravu u kojoj je, ja bih rekla, pobijedio razum.

,,Robot ne bi mogao biti predsjednik države. To je odgovoran i važan posao“, rekao je Jan.  Janko mu se usprotivio potpuno neočekivanim argumentom:

,,Baš suprotno! Da je robot predsjednik Rusije, nikada ne bi započeo rat!?“

U razredu je nastao muk, a Janko je vrlo suvislo objasnio: ,,Rat jednostavno nije isplativ – Rusija je ionako najveća zemlja, ne treba im još teritorija, s ratom samo gube (ljude, opremu, novac…) ništa ne dobivaju.“

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Složili smo se.

Rat je uvijek gubitak.

Dok drugi ruše, trudili smo se graditi. Papire smo nasumično zalijepili ljepljivom trakom, novonastala polja obojali bojama ukrajinske zastave i tako dobili nove, prazne, čiste površine za gradnju.

Nacrtajte nove gradove, nova sela, nove kvartove i nove ulice; dajte im nova imena i neka imaju poruku mira i nade. I tako smo dobili nova naselja u Ukrajini. Osim uobičajenih škola, vrtića, parkova i trgovina, sada su naselja bogatija za centre za razmjenu igračaka, stanice za pumpanje lopti, posudionice opreme za planinarenje, skloništa za životinje izguljene u ratu…

Ukrajina je dobila nekoliko novih nacionalnih parkova, a njezine se ulice sada zovu Ulica grada Kijeva, Ulica pobjede, Ulica mira, Slatka ulica, Trg ukrajinske pobjede, Ulica sretne djece…

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■