Sapuni – nekad i danas

Sapuni su za kemičare prestali biti tajnom tek u 19. stoljeću zahvaljujući francuskom kemičaru Michelu Chevreulu. Sapune je istražio na „Lavoisierov način” – sve je produkte saponifikacije te produkte rastavljanja sapuna kiselinom pažljivo vagao. Djelovanjem sumporne kiseline na sapun izolirao je masne kiseline – stearinsku, palmitinsku i oleinsku kiselinu. Svoja je istraživanja objavio 1823. godine te tako unaprijedio proizvodnju sapuna.

Proces dobivanja sapuna (ilustracije iz 1771. godine)

.......................

Kemijski proces proizvodnje sapuna nije se do danas umnogome promjenio. U starim su receptima uočene razlike u dodatcima sapunima, ali su osnovni sastojci jednaki. To su masnoće životinjskog ili biljnog podrijetla te drvni pepeo ili lug iz kojeg se prokuhavanjem u vodi dobivala lukšija, tj. lužina. Drvni pepeo ili lug sadržava kalijev karbonat koji se dobro otapa u vodi i s njom kemijski reagira, pri čemu nastaje lužnata otopina ili lukšija.

Pepeo od kojeg se pripremala lukšija morao je biti svjež ili naknadno užaren u peći jer bi stajanjem na zraku ponovno prešao u karbonat. Kalijev karbonat poznat je pod imenom potaša ili pepeljika. Lukšija se rabila za pranje rublja, podova, vrata, pokućstva i sl. Njome je trebalo rukovati krajnje oprezno jer sve jake lužine nagrizaju kožu i sluznicu. Za proizvodnju sapuna u lukšiju je trebalo dodati masnoće. To su uglavnom bili komadi mesa neupotrebljivi za jelo, kosti, kožice od slanine, goveđi i ovčji loj. U nekim se krajevima dodavala još i kuhinjska sol i kaustična soda, tj. natrijev hidroksid. Prokuhavanjem opisane smjese zbivala se saponifikacija, tj. lužnata hidroliza masti i ulja te su nastajali sapuni.

Ohlađeni sapun stavljao se u drvene kalupe da se stvrdne, a potom se rezao na komade željene veličine

..............................

Iako su tako dobiveni sapuni nadraživali kožu ili se nisu pjenili zbog nedovoljne saponifikacije, sve do početka 20. stoljeća, lukšija i sapuni iz kućne radinosti diljem svijeta bili su jedina sredstva za pranje i održavanje higijene. Danas je moguće odrediti točnu masu lužine potrebnu za potpunu saponifikaciju masti i ulja (saponifikacijska vrijednost).

Sapunima se mnogo bolje pere u mekoj vodi (kišnici) jer ona ne sadržava mnogo mineralnih soli. Tvrda voda sadržava veće količine kalcijevih i magnezijevih iona. Oni sa sapunima stvaraju netopljiv talog kalcijevih i magnezijevih soli viših masnih kiselina. Sapun se u takvoj vodi ne pjeni i nije aktivan u procesu pranja.

Rimljani su bili poznati po raskošnim kupalištima i njegovanju osobne higijene uz uporabu sapuna. Nakon pada Rimskog Carstva u mnogim je zemljama izostala navika kupanja. Nedostatak osobne higijene doveo je u srednjem vijeku do epidemije kuge i pojave drugih zaraznih bolesti. Iako se u nekim europskim zemljama nastojala potaknuti proizvodnja i uporaba sapuna, Europljani su se dugo tomu odupirali. Porastom svijesti o suzbijanju bolesti održavanjem higijene, porasla je i potražnja za sapunima.

Osim domaćih sapuna, žene su za pranje finih tkanina, čipke i svile, rabile biljku sapuniku (Saponaria officinalis) čiji korijen sadržava tvar saponin. Zbog njega se smjesa korijena sapunike i vode pjeni pa se biljka rabila i kao šampon za pranje kose.

............................

Industrijska proizvodnja sapuna i sredstava za osobnu higijenu razvila se početkom 20. stoljeća. Jedan od produkata lužnate hidrolize masnih kiselina jest i alkohol glicerol (glicerin) koji se izdvaja iz sapuna i rabi se kao važna industrijska sirovina. (Alkohol glicerol ili glicerin važna je sirovina u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji. Rabi se i u proizvodnji eksploziva (dinamita).) Danas na tržištu možemo pronaći mnoštvo sapuna različitih boja, oblika i mirisa te drugih sredstava za održavanje higijene. Za pranje se rabe natrijevi sapuni, koji su čvrsti, a mekani kalijevi sapuni uglavnom se upotrebljavaju u industriji.

Industrijski proizvedeni čvrsti sapuni

.............................

Međutim, kemikalije koje se nalaze u tim sredstvima, poput aditiva, konzervansa i sl., mogu izazvati alergijske reakcije, svrbež kože i druge neželjene nuspojave. Stoga se sve veći broj ljudi odlučuje za ekološka sredstva koja ne štete koži i ne onečišćuju okoliš. Osim toga, važno je da svaka osoba pronađe preparat koji joj nabolje odgovara s obzirom na tip i osjetljivost kože. Iako nas proizvođači preplavljuju reklamama i uvjeravaju da je baš njihov proizvod najbolji, mnogi ljudi ponovno izrađuju sapune u svojim domovima jer vjeruju da su kvalitetniji i da ne sadržavaju štetne kemikalije.

Kućna proizvodnja sapuna

 ..............

LITERATURA | Lukić, S., Varga, M., Krmpotić Gržančić, S., Maričević, D., Marić Zerdun, I.: Kemija 8, udžbenik kemije u osmom razredu osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 2014. |  Grdenić, D.: Povijest kemije, Školska knjiga i Novi liber, Zagreb, 2001.

..............

Priredio i uredio: Goran BUKAN