…tradicionalnim javnim školama i protivljenje proširenju „charter“ škola u državi. Lilly Holland je napisala sljedeći članak da bi pružila glas grupi koju rijetko možemo čuti: učenicima drugog razreda.

„Poučavam drugi razred. Da, učenici drugog razreda su slatka mala bića, ali su vrlo svjesni svijeta koji ih okružuje. Njihova beskrajna znatiželja pruža im jedinstvenu perspektivu o svemu, od popularnih pjesama do najgore hrane u školskoj kantini.

Proteklih nekoliko tjedana sa svojim sam učenicima proučavala što je to aktivizam. Istraživali smo poznate aktiviste iz prošlosti, učili o načinima na koje se ljudi organiziraju zbog postizanja određenih ciljeva i ugostili aktiviste iz zajednice i studentske vođe u svojoj učionici.

Nakon svega toga moji su učenici odlučili djelovati.

Počeli smo crtežom koji je prikazivao kako bi izgledala škola njihovih snova kada novac ne bi bio problem.

Najprije moram reći da, kad je meni bilo sedam ili osam godina i kad sam pohađala javnu školu, sanjala sam o stvarima poput bazena ili čak i kina u svojoj školi.

S druge strane, moji učenici, koji pohađaju javnu, slabo financiranu školu, umjesto toga su zatražili stvari poput kemijskih olovaka, markera i ljepila.

Jedan me učenik pitao je li dopušteno jednostavno reći da je njegov san da škola bude „sjajna i nova“. Drugi je pitao je li pretjerano sanjati o školi „u kojoj bi djeca koja se osjećaju tužno mogla imati sobu s mekanim stvarima i ljudima s kojima mogu pričati“.

Mnogi su učenici rekli da sanjaju o boljem školskom igralištu, a neki su izrazili želju za nabavom razrednog ljubimca ili izletima na daleka mjesta.

Dok su radili, jedan učenik mi je prišao i pitao me imaju li neke škole cijelu knjižnicu umjesto one male kakvu oni imaju u svojoj učionici. Kad sam rekla da imaju, on je promijenio prvotno mišljenje i umjesto njihaljke poželio knjižnicu.

Stoga, molim vas, prestanite mi govoriti da su neke škole potpuno opremljene ili da je naš budžet dovoljno velik, zato što vam moji učenici mogu pokazati da to nije istina.

Osjećam se sretno što mogu raditi u školi s ravnateljem koji se iz petnih žila bori da bi moji učenici dobili ono što zaslužuju i koji zna da zaslužuju puno više od onog što im možemo pružiti. Ali, bez većeg budžeta, ni ravnatelj ne može puno.

Naposljetku, teško je ne doživjeti taj budžet kao vrijednosni sud o životima i budućnosti mojih učenika.

Mislim da sam se predomislila. Kad sam učenicima predstavila tu aktivnost, izvorno sam rekla da sanjam o školi s otvorenim vrtom u kojem bi moji učenici mogli uzgajati zdravu hranu. Sad mislim da sanjam o školi u kojoj sedmogodišnjaci ne moraju samo sanjati o školama kakve zavređuju. [ IZ STRANIH MEDIJA | washingtonpost.com ]