Nastavnici su na prvoj liniji obrane i pitaju se kako pomoći dok iz prve ruke svjedoče o posljedicama, kognitivnom i psihološkom nazadovanju. Kako razina tjeskobe raste, tako se izvršne funkcije smanjuju i kvocijent inteligencije opada. Kao takva, tjeskoba zaista jest poremećaj u učenju. Što možemo učiniti?

Tjeskobu obično uzrokuje osjećaj straha od opasnosti (stvaran ili umišljen). Tjeskoba se pojavljuje u različitim oblicima i intenzitetu: fobije, strah od odvajanja, socijalna tjeskoba, panični napadaj itd.

Najpoznatiji primjer anksioznog razmišljanja je negativno razmišljanje (past ću na ispitu) i prestrogi perfekcionizam (mora biti savršeno ili nije dovoljno dobro). Podsvjesna misao koja hrani tjeskobu mladih ljudi je mišljenje da nisu dovoljno dobri, dovoljno pametni, dovoljno mršavi ili bilo što drugo.

Kao rezultat, mladi ljudi se brinu o svemu što ih stavlja u položaj da se natječu ili da ih se ocjenjuje. Hoće li misliti da sam dovoljno pametan? Dovoljno sportski? Dovoljno popularan?

Bol uzrokuje ponašanja poput obamrlosti, samoozljeđivanja, riskiranja, kršenja pravila, konzumacija alkohola ili droge, promiskuitetnost. Međutim, to je samo uzaludan trud jer privremena olakšanja umanjuju radost života i zato je depresija bliski rođak tjeskobe. Ciklus je očit. Zato učenici trebaju vašu pomoć kako bi se bolje nosili s tjeskobom.

Da bi olakšali bol, roditelji i nastavnici, u najboljoj namjeri, čine ustupke. Nažalost, to vam se može osvetiti.

Prva pogrješka koju ljudi najčešće čine je izbjegavanje situacija koje djetetu izazivaju tjeskobu. Štititi djecu od strahova je samo privremeno rješenje koje dugoročno samo produbljuje strah. Isto vrijedi i za predstavljanje svijeta kao sigurnog i predvidivog mjesta umjesto izgradnje fleksibilnog razmišljanja koje pomaže u suočavanju s nepoznatim.

Druga pogrješka je govoriti učenicima da će sve biti u redu. Kad se suočavaju sa strahom, ta tvrdnja u njihovim glavama ne odgovara istini, i zaista i nije istinita. Nitko vam ne može obećati da će sve biti u redu. Svijet je nepredvidivo mjesto i puno je korisnije učiti kako živjeti i upravljati strahom umjesto da uzalud pokušavamo učiniti da nestane.

Umjesto sigurnosti, ponudite vještine. Na primjer, ako učenik izbjegava školu, stvorite kontekst koji potvrđuje njegov doprinos. Jedan takav primjer je učenik koji je postao ekspert za školske ljubimce. Nije više preskakao satove jer je dobio odgovornost, nešto zbog čega su se nastavnici i kolege oslanjali na njega. Osjetio se dovoljno dobar.

Osim kognitivno-bihevioralne terapije (najbolji lijek za anksioznost), možete napraviti i neke intervencije u učionici. Za početak možete procijeniti stupanj svoje povezanosti sa svakim od učenika.

Također, razmotrite i sljedeće aspekte svakodnevice svojih učenika:

• Sigurna učionica, hodnik, autobus, igralište.
• Solidno emocionalno-socijalno učenje.
• Pošteno okruženje. Pomažu li učenici u kreiranju pravila i posljedica?
• Kvalitetan sustav povratnih informacija. Na vrijeme, pošteno, bez posramljivanja.
• Više izbora tijekom dana. Mogućnost izbora gradi svijest o sebi. Svijest o sebi gradi otpornost.
• Aktivnosti koje razvijaju strast, interes, talent. Ne podcjenjujte glazbeni, likovni, tjelesni, dramsku sekciju.

Tjeskoba će vjerojatnije procvjetati u okruženju – i u kontekstu kurikuluma – koji podržava razvoj sebe samog.

………………

NAPOMENA:

•  Amle.org – službena web stranica Asocijacije za obrazovanje srednje razine (eng. AMLE – The Association for Middle Level Education).
• Autorica članka je Paula PRENTIS, licencirana socijalna radnica specijalizirana za zdravlje i razvoj djece i adolescenata.
• Izvor: amle.org