Emocije su zarazne, veli Goleman. Upravo zato kronično nezadovoljni ljudi nisu problem samo samima sebi, problem su i svima kojima emocionalno zagađuju prostor.

Ni agresivno sretni ljudi nisu manje naporni. Istina, oni vječno hodaju nasmiješeni od uha do uha s ružičastim naočalama nabijeni na nos i njih je ugodnije gledati nego one mrgudaste.  Problem, međutim, nastane kad nas počnu napadati svojom agresivnom sretnoću pokušavajući nas natjerati da postanemo poput njih. A tomu su skloni.

Svatko je od nas svoj vlastiti projekt: sami se oblikujemo odabirući stavove, raspoloženja, ponašanja… Ponavljanjem svojih odabira stvaramo navike, a navike nas onda učine takvima kakvi postanemo. Nevolja je u tome da uopće ništa ne moramo činiti kako bismo bili nezadovoljni i iznervirani… jer uvijek i posvuda možemo pronaći i više nego dovoljno razloga da bismo bili takvi.  Doista ništa lakše nego biti mrgud. Oko dobrog raspoloženja potrebno se, međutim, prilično potruditi: nije dovoljno samo povremeno biti i gluh i slijep i nijem i ignorirati sve što se oko nas događa kako ne bismo kliznuli u negativu. Pozitivne životne stavove treba učiti i razvijati, oni su odabir, a ne posljedica sretnih životnih okolnosti.

Biti kronično nezadovoljan i biti agresivno sretan dvije su iste neuravnoteženosti, dvije suprotne krajnje točke putanje njihala. Između tih točaka mnoštvo je podnošljivijih nezadovoljstava i tihih sreća. Ondje treba tražiti svoje ugodno mjesto.

Kako ću naučiti obuzdati sebe kad me preplavi nezadovoljstvo? U trenutku kad sam preplavljena nezadovoljstvom – nikako: emocija me čini neracionalnom. Tek kad se emocija smiri, mogu početi učiti. A ono što moram naučiti jest zapravo jednostavno: moram naučiti prestati generalizirati. Jedan loš dan ne znači da će i ubuduće svi svi dani biti loši, jedno užasno ponašanje nekog učenika ne znači da će sva njegova ponašanja uvijek biti neprihvatljiva, jedna moja pogreška ne znači da ne valjam.  Da ne zaglibimo u kronično nezadovoljstvo dovoljno se, za početak, naučiti obuzdati od generaliziranja.

A za mirnu sreću potrebno je više: nju moram naučiti pronalaziti u sebi. Ne u tuđim pohvalama, ni u pljesku i nagradama, ni u ičemu što se može kupiti novcem. Ona nekako ide podruku sa zadovoljstvom sobom. A da bih bila zadovoljna sobom moram svaki dan naučiti nešto novo, učiniti nešto što nikad prije nisam učinila, moram naučiti završavati ono što započnem i ne ostavljati za sobom repove. Moram osjetiti da svaki dan rastem i da sam bolja nego što sam bila jučer.

Zvuči jednostavno, zar ne? Naučiti ne generalizirati kad je loše i naučiti biti zadovoljna sobom, svladati samo te dvije lekcije… Onaj tko ih nauči zrači pozitivnom energijom oko sebe i obasja njome ljude koji ga okružuju. I sve kao da nekako postaje opuštenije, lakše, zabavnije, uspješnije… unatoč uvjetima koji se nisu popravili.

I još samo nešto na kraju. Izbjegavajte kronično nezadovoljne i agresivno sretne da vam ne pokvare dan. A osjetite li da vas spopada koje od ta dva raspoloženja, zavucite se u kuću i ne idite među ljude dok ne prođu. A proći će. Sve prolazi.

Piše: Dinka JURIČIĆ