DNEVNIK IZ IZVRSNE UČIONICE
Zadaća
objavljeno: 9. travnja 2020.

■ ČETVRTAK, 9. travnja 2020. ■ Dan deveti. ■ Kada sam jučer krenula izrađivati sadržaje za današnji dan, stigla mi je e-pošta od Janka. Pozdrav, učiteljice, ovo je moj prijedlog za likovni. Vaš Janko Ošišanko [silom prilika tijekom karantene tata ga je ošišao]. I snimio mali čovjek cijeli tutorijal izrade šarene pisanice od papira.

Jesam li ga to tražila? – Ne.

Je li nam baš takav način izrade pisanice u programu? – Ne.

Imamo li mi uopće likovni sutra po rasporedu? – Ne.

Jesam li njegov prijedlog prihvatila? – Objeručke.

Vjerujem da prije plana, programa, rasporeda, kurikuluma, naputaka ministarstva moramo čuti dijete. A ako ovo dijete ima ideju kako unaprijediti našu nastavu – jedino što ja mogu je – podržati ga. Jer nastava nisam ja, niti je nastava on. Nastava smo mi zajedno.

U trenutku kada na kraju sata u učionici kažem: „A za zadaću ćete…“, uvijek netko počne puhati, mrštiti se, ljutiti se.

„Učiteljice, nemam zadaću, imao sam trening!”

ili

 „Nisam napisala – morala sam na dva rođendana!”

Jednom mi je netko rekao da nije napisao zadaću jer ga je mama maltretirala, a saznala sam da i jedan tata toliko hrče da nitko nije spavao cijelu noć pa nisu mogli ni zadaću napisati. (!!) Dramatičnost te situacije nisam htjela pokvariti pitanjem: „A zadaća se piše noću?” Nismo cjepidlake. U pitanju je neprospavana noć.

Sada kada imamo školu na daljinu, nitko ne puše i ne mršti se i teško mi je procijeniti koliko je mnogo, malo, taman.

Neki kažu da zadaća nema baš nikakav učinak na napredak djeteta.

Prije nekoliko godina dosta se govorilo i pisalo o izazovu „30 dana bez zadaće“ koju je pokrenula Udruga za razumijevanje ADHD-a „Buđenje“. Nisam ga prihvatila.

Čini mi se da je svrha zadaća razvijanje odgovornosti kod djeteta i osjećaja da je nešto njegova briga, da u nešto mora uložiti trud i vrijeme da bi postigao rezultat.

U mom razredu vikendom nema zadaće.

Ni za njih, ni za mene.

Pitala sam svoju djecu ovih dana koja im je najdraža koju su u nastavi na daljinu dobili.

Sari [8. razred] najdraža je zadaća iz Tehničkog – morali su izraditi uporabni predmet od materijala koje imaju u kući i oko nje. Ona je napravila papuče kaširanjem kartona i papira. Toj je zadaći pristupila studiozno, radila je satima, divno ju je bilo gledati kako uživa. I meni je to njezina najdraža zadaća. Draža od onih u kojima sjedi satima i odgovara na pitanja. Drage su joj i zadaće iz Glazbene škole kada svira, a profesor ju s „druge strane žice“ sluša.

Samuelu [4. razred] najdraža zadaća je bila kada je morao usporediti pravu i školu na daljinu – napisati svoje mišljenje.

Meni je najdraža njegova zadaća likovni rad u kojem je iz svoje fotografije trebao izrezati lice, a ostalo nacrtati. Čini mi se da su to zadaće od kojih djeca rastu. I da su im zato drage.

■  Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■