■ PONEDJELJAK, 30. ožujka 2020. ■ Nisam dijete, sve mi je jasno, poštujem odluke stožera, ali… dva tjedna su prošla. A rekli ste nam da dva tjedna nema nastave. Samo kažem. Nisam neki radoholičar koji ne može bez zbornice, kojeg spremačice metlom tjeraju iz škole, koji uživa vikendima ispravljati zadaće. Ja jednostavno volim svoj život i svoj posao.

Kada je jutros treći ponedjeljak za redom trebalo napisati: Dobro jutro, djeco, danas je ponedjeljak…, nekako sam potonula.

A još sinoć sam se veselila novim izazovima, donijela epohalnu odluku da si od danas uvodim radno vrijeme, poslijepodne čitam knjigu…

Ponedjeljak je počeo kao jedan od onih ponedjeljaka zbog kojih mnogi ne vole ponedjeljke.

Vani se proljeće opet predomislilo, dokumenti na razredni web sporo su se učitavali, pokušavala sam u realnom vremenu odgovoriti na sve poruke koje su stizale na sve moguće i nemoguće mreže i sve su bile vezane za školu, pomoći svojoj djeci oko njihovih zadaća.

U jednom sam trenutku poslijepodneva pokušala malo leći, ali Sara je baš imala mrežnu nastavu s profesorom bubnjeva.

Oko 16 sati bila sam na izmaku snaga i sve što sam željela bilo je otputovati u ‘Antikorona’  grad. Dalje ću citirati svog učenika Marka rečenicama iz zadaće koju mi je poslao prije nekoliko  dana.

„Anticorona grad je grad u kojem svi šeću i posjećuju jedni druge. Boli ih briga za stožer, politiku i upute. U tom gradu nikada nitko nije spomenuo virus.  Nisu znali ni za šećernu bolest, gripu, upalu pluća i uha. Kod njih je najgore bilo kad netko dobije upalu mišića – zato što oni vole vježbati. Anticorona grad je grad sportaša i puno okupljenih ljudi na jednom mjestu. Svi su zdravi.“

■ Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■ OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■ Fotografija: Josip REGOVIĆ / PIXELL ■