„Svaki je čovjek čuvar bisera“ naslov je vrlo kratke priče Božice Jelušić koja govori o tome da nema običnih, malih ljudi, već da je svaki čovjek sam po sebi čuvar bisera i da se u svakome krije neka lijepa tajna, priča, iznenađenje…

Uvodna je to priča u temi intervju iz udžbenika Zlatna vrata 4. Kad sam je pročitala u razredu djeca su me gledala bez ikakve reakcije. Čak mi se učinilo da su bili pomalo iznenađeni, ali i dovoljno pristojni da ne kažu „O čemu ti pričaš?“

Sasvim iskreno su odgovorili da oni uopće ne misle da se u svakom čovjeku krije neka tajna. Ja bih rekla da možda nikada nisu razmišljali na taj način, ali nisam forsirala.

Naravno da dozvoljavam da misle drugačije nego ja.

Nismo se dugo zadržavali na uvodnoj priči, koja je meni lijepa. Išli smo dalje. Očekivala sam da će ih najava mogućnosti da barem na papiru intervjuiraju sebi važnu osobu zaintrigirati, a ja ću napokon saznati tko su idoli i ideali današnjih devetogodišnjaka.

Rezime je bio jedan Leonardo di Caprio, jedan Ronaldo, jedan hokejaš kojemu sam zaboravila ime i puno jutjubera.

Nemam nikakav zazor prema posljednjima, baš naprotiv, zanima me taj fenomen, ali ništa novo ni zanimljivo nisam saznala iz puno odrađenih intervjua. Tako da jutjuber za mene do daljnjeg ostaje opća imenica.

Ova me situacija nevjerojatno podsjetila na jednu u kojoj su djeca reagirala potpuno drugačije. Ta generacija učenika danas su maturanti, a onda su bili drugi osnovne i vodila sam s njima novinarsku grupu.

Zadatak je bio sličan: odaberi neko zanimanje, naći ćemo osobu koja se time bavi i napravit ćete intervju s njom. Djecu je zanimalo kako je to biti teta u vrtiću, veterinarka… i ja sam ih spajala s ljudima koji su se time bavili, slala njihova pitanja, a neki su i sami otišli u svoj stari vrtić, pitali „tete“ za zdravlje, a one su im strpljivo i polako odgovarale na pitanja.

Jedna je djevojčica rekla da ju zanima kako je to biti predsjednik države. Svi su skočili:

„E, to ne može! Ne možeš to tražiti!“

Kada je rekla da ju sasvim precizno zanima i kolika mi je plaća i je li na izborima glasao sam za sebe – poludjeli su. Ja sam rekla da može to pitati i da ćemo probati saznati. Nema nedodirljivih. Nisam potezala nikakve veze, poslala sam pitanja koja je djevojčica sastavila u Ured predsjednika s molbom da nam odgovore ako mogu.

Za nekoliko dana stigao je odgovor, a za par mjeseci i poziv: predsjednik Ivo Josipović rado će vas ugostiti na susretu s građanima subotom ujutro. Trebam li reći da smo bili sretni?

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Iz protokola su mi javili da pripremim kratki program s djecom, škola nam je platila bus, mi smo se dotjerali i krenuli.

Nisam ništa posebno pripremila, nisam ih mučila recitacijama i monolozima – pregledala sam pažljivo njihove bilježnice, odabrala dva tri dobra rada, dala im zadatak da napišu ponešto o Samoboru i da pozovu predsjednika u uzvratni posjet.

Djevojčica koja je svirala klarinet ponijela je instrument i odsvirala jednu skladbu, što se njemu kao glazbeniku jako svidjelo.

Svi smo uživali.

Djeca su pila sokove i jela hrvatske slatkiše. Onaj predivni plavi tepih mekan je baš kao što i izgleda. Bilo je to lijepo druženje na kojem ja nisam rekla ni riječi.

Na kraju mi je Predsjednik rekao kako mu se sviđa što sam dala priliku i prednost djeci da govore, a obično učitelji i ravnatelji govore o sebi, svojoj školi, nagradama koje su osvojili…

Meni je to baš onako iskreno i od srca bilo drago i bila sam ponosna na sebe i na njih. I drago mi je bilo zbog te učenice da je na tako lijep način naučila da „tko pita ne skita“ (ili barem skita po Pantovčaku).

Učenici jesu i trebaju biti u središtu poučavanja. Djeca su vidjela da nema nedodirljivih i da se isplati pitati, da treba tražiti i čekati odgovore. I danas bih postupila isto. Tražila bih odgovore na njihova pitanja. Samo što pitanja trenutno nema. Ali zato sve ima na internetu.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■