■  SRIJEDA, 22. travnja 2020. ■ Dan šesnaesti. ■Osluškivati sve i svakoga nije lako. A ovih dana to radim od 0 do 24. Slušam što bi htjeli moji učenici, što njihovi roditelji, što radi TV-učiteljica, što očekuje stručna služba škole, što traži Ministarstvo, što propisuje zadani kurikul. Čujem se i s kolegicama pa dijelimo mišljenja i iskustva – tko kako radi, koji su problemi na koje nailaze, što se pokazalo dobro, što ne valja.

Informiram se i na društvenim mrežama, stranicama izdavačkih kuća, gledam što tko nudi, preporučuje, savjetuje…

U svemu tome i sama, naravno, imam svoje želje – što bih ja htjela raditi, što bih radila da sam u pravoj školi, od čega moram odustati, na što staviti naglasak, kako to napraviti da djeci nije ni previše ni premalo.

Ne treba im sada mnogo pisanja, a opet ne smiju ni zaboraviti pisati rukopisnim pismom oko kojeg smo se toliko namučili. Ne smiju baš sve zadatke rješavati na ekranu – ali nije ni loše da razvijaju svoje digitalne kompetencije. Ako smislim zadatke za ispis, to je potrošnja papira, a nemaju svi ni printer. I, zadnji, ali, naravno, ne manje bitni – moji rođeni školarci [oni koje sam rodila]. Tu i tamo glava me zaboli. Danas je takav dan.

Prije nekoliko dana imali smo prvi razredni sastanak na Zoomu.

Kada bih napisala da je to bila harmonija u kojoj smo razmjenjivali mišljenja, ideje i stavove, tehnika je besprijekorno funkcionirala, a sa sastanka smo izišli duhovno ispunjeni i intelektualno jači … to bi bilo u rangu onih koji ovih dana šalju ludo sretne slike sebe kako trče maraton u stanu, uživaju u kućnim tretmanima ljepote, vježbaju kao Jane Fonda ili kuhaju ručkove u šest slijedova.

U prvih petnaestak minuta jedva su se svi učenici uspjeli spojiti, a ja sam uspjela provjeriti čuju li svi mene i jedni druge. Istovremeno sam slala poveznicu za Zoom onima koji su se naknadno priključivali.

Sastanak se održao u dva poziva, jer nam je dopštena besplatna minutaža brzo istekla. No, uza sve poteškoće koje smo nekako premostili, ipak sam mogla čuti svakoga barem malo i pozdraviti ih.

Predložili su mi da na Zoomu vježbamo matematiku i čitamo. Jedna mama uspjela je snimiti fotku. Kada mi ju je poslala i kada sam ju malo povećala, vidjela sam da se na njoj rijetko tko smije.

Jučer sam išla nešto obaviti u grad i srela dragu prijateljicu. Šetala je sa suprugom koji je za tu prigodu odjenuo malo bolju trenirku. Čak je ponudio da će i vjenčani prsten staviti, ali zadržali su se samo na trenirci.

Osjetila sam se opet živom razgovarajući u živo s dragim, odraslim ljudima, a nisu ni blagajnici u trgovini. Pitam Draženku kako je, kaže: „Jednostavno više ne mogu čuti riječi  ugroza i restrikcija mjera. Inače sam super!“ 

U njezinim rečenicama prepoznala sam svoje stanje uma.

Na povratku sam navratila na benzinsku. Žena ispred mene kupuje tost. Nisam znala da se tost može kupiti na benzinskoj. Nisam znala ni da se na benzinsku može ići u pidžami. Čovjek uči dok je živ. Inače sam super!

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■