Večer prije početka nastave nakon zimskih praznika pitanje u mojoj glavi nije bilo „Gdje mi je lektira?“, već „Što uopće čitamo za lektiru ovaj mjesec?“ Kada pitam gdje mi je lektira, moji ukućani već znaju da zapravo mislim na knjigu koju učenici čitaju za lektiru taj mjesec, a svaki mjesec bez obzira jesam li ju ranije čitala ili ne, bez obzira na to koliko sam ju puta do sada u životu pročitala, i sama posudim i pročitam lektiru.

Nakon ovogodišnjih praznika ne da nisam znala gdje mi je lektira, već sam zaboravila što uopće čitamo za lektiru ovaj mjesec.

„Pogledaj u e-dnevnik“, savjetovala su moja djeca svoju mamu, iskusnu učiteljicu. Nisam im imala snage reći da će mi, otvorim li e-dnevnik, sigurno zasvijetliti neki neopravdani sat, nenapisani zapisnici razrednih, učiteljskih i inih vijeća, nedovršene pisane bilješke uz brojčane ocjene, na pola ažurirana evidencija prehrane u školskoj kuhinji…i tisuću važnih ili potpuno nevažnih poslova koje sam trebala, a nisam, napraviti tijekom praznika.

Možda nije u redu ovako javno hvaliti se svojom neaktivnošću, ali držim se one Trevora Muira: Ako Vaša čaša nije puna, nemate što podijeliti sa svojim učenicima. A moja čaša nije puna.

Praznici su prošli u izolaciji moje djece – prva je bila do 27. prosinca, a druga od 31. prosinca. Ispodprosječnom je matematičaru jasno da je između dvije izolacije premalo dana i da se ti dani uopće ne mogu nazvati divnim imenom zimski školski praznici. A bez praznika nema ni odmora.

Unatoč nepročitanoj lektiri za povratak na nastavu pripremila se, ipak, jesam. Vijest o podvigu kolega iz čakovečke gimnazije Josipa Slavenskog, koji su za povratak u školske klupe svojim učenicima snimili čitav niz pomno osmišljenih fotografija kojima su rekreirali poznate scene kultnih serija i filmova, totalno me oduševila i u potpunosti se slažem s idejom koja je i njih vodila – i mi učitelji smo ljudi, a ne superheroji i nama je ponekad teško, ali se znamo i zabaviti i – najvažnije – tu smo za vas i čekamo vas.

Život nisu samo ocjene i samo lektire. Škola je mjesto gdje ste dobrodošli i želimo da vam u njoj bude lijepo. Tako da sam smanjila očekivanja. Usporila tempo. I dala sebi i učenicima nekoliko sati i dana da dođemo k sebi.

Prve sate nismo navalili s polumjerom i promjerom kružnice, kulturnom baštinom brežuljkastog zavičaja, rečeničnom intonacijom. Pričali smo i pisali o omiljenim jelima, najoriginalnijim poklonima, najboljim receptima protiv dosade…

Neki su odgovori očekivani (na primjer da je sarma omiljeno jelo zimskih praznika), a neki su nas dobro nasmijali (da se mačka u novogodišnjoj noći boji petardi čak i ako joj na odlasku iz kuće ostavite da svira Katolički radio). Najoriginalniji poklon svakako je šivaća mašina, a najpoželjniji, koji se nekom ostvario, a nekome nije, i dalje je – pas. Pitala sam ih kako to da ljudi, koji se toliko kunu u ljubav prema životinjama, u novogodišnjoj noći, ipak, ispaljuju petarde.

Nisu mi znali odgovoriti. Barem ne u ponedjeljak ujutro.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Jedni smo od drugih naučili da poklonu, koji se na prvu čini besmislenim i nismo baš oduševljeni njime, treba dati drugu šansu. Barem je tako bilo u slučaju našeg Jurja O. i knjige Mateja Perkova Planina mi je najdraža škola koju je dobio na dar.

„Prvo sam mislio da je to bezvezan poklon, ali već za par dana našao sam se u šumi i kada smo čuli divlje svinje u daljini, sjetio sam se što sam u knjizi pročitao i točno sam znao kako se ponašati“, objasnio je dječak. Naravno da sam ja kao odlična čitateljica (koja ponekad ne pročita lektiru na vrijeme) i malo manje odlična planinarka (koja je ispit u planinarskoj školi položila mršavom trojkom) bila oduševljena zaključkom do kojeg je ovo dijete došlo – knjiga je dobar poklon.

Juraj je najiskusniji dječak, planinar, kojeg poznajem, a cijeli razred jako dobro zna da njegove planinarske priče definitivno nisu lovačke priče. I kao što je Juraj ono što nije znao saznao u knjigama, i sama u njima tražim odgovore na pitanja koja me muče: kako osnažiti djecu, kako im pomoći da prepoznaju svoje jedinstvene karakteristike te se na temelju njih dodatno razvijaju, postanu snažniji i otporniji u vremenu u kojem živimo.

Knjiga dr. Tine Rae i Jessice Smith O.K. je ne biti O.K. i dalje mi je broj jedan saveznik u toj namjeri. Učili smo o tome što znači biti svoj i što je to samopoštovanje. Oni kažu: „To je kad Juraj baca avione; iako mu učiteljica kaže da ne smije bacati avione, on to radi jer je svoj!“.

• 

• 

• 

Kako je tjedan odmicao, mi smo postizali sve bolju radnu temperaturu. Do srijede sam čak i lektiru pročitala. Srijeda je bio dan da pred njih stavim jedinstven zadatak: pored 15 u knjizi zapisanih načina postizanja osobne dobrobiti i razvoja samopoštovanja, morali su zajedničkim radom u skupinama smisliti još neke.

Ako vi ne znate kako ostati svoj i biti O.K. i kad niste O.K. – probajte s idejama koje su predložili učenici 4. b razreda:

✿ Voli sebe i brani sebe.

✿ Budi čvrst s osjećajima.

✿ Ne uspoređuj se s drugima.

✿ Ne misi na kritike, nego na svoje dobre osobine.

✿ Penji se uz svoje snove, ne misli na padanje.

✿ Idi na zrak i uživaj u životu.

✿ Pronađi mjesto koje te smiruje.

✿ Druži se s kućnim ljubimcima.

✿ Misli na dobro i ne radi loše stvari.

I za mene apsolutno najbolje:

✿ Budi sebi desna ruka!

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■