DNEVNIK IZ IZVRSNE UČIONICE
Da sam ja učiteljica….
objavljeno: 29. travnja 2020.

■  SRIJEDA, 29. travnja 2020. ■ Dan dvadesetprvi. ■ Nikol je dobila malog psa. Sretna vijest osvanula je u grupi roditelja. Njezina mama Zorica kaže da ju je djevojčica ipak uspjela nagovoriti na taj korak. Odmah sam znala da je Simba – tako se zove pas – rođendanski poklon. Inače nemam veze kada tko ima rođendan, slavimo kada donesu bombone u školu. Ako ne donesu – isto slavimo.

Znam samo kada rođendan slavi Maks – jer je rođen na isti dan kada i ja. Pa on meni za rođendan donese čokoladu, a ja njega jako zagrlim. Taj dan malo produljimo tjelesni, a skratimo matematiku. Jer ja sam učiteljica.

No, otkako od zagrljaja, bombona i slavlja nema ništa – rođendane si čestitamo na  razrednoj mrežnoj stranici.

Učenicima je to bitno, pa se, iako mi je mozak na sve plićoj rezervi, potrudim da im za rođendan stavim neku lijepu fotografiju na kojoj su oni ili nešto što vole, jedni drugima crtaju i šalju čestitke i pozdrave pa sve to opet stavljam na stranicu za slavljenika.

Slavljenik obično pošalje i neku fotku sebe s tortom i video sa zahvalom, pa ide i to. Mnogo je to malih, naoko nebitnih, po nekima potpuno nepotrebnih poslova. Uz sve ostalo, i to čini moj radni dan.

Otvorili smo i podstranicu Sretan rođendan. Tako pokušavamo stvoriti privid razreda i zajedništva. Na rođendan u igraonicu svi će rado doći. Prijatelji su oni koji će ti i sada, kada toga nema, čestitati na neki svoj način. Odvojiti za tebe malo svoga vremena.

Kad je Nikol dobila psa, prvo što sam pomislila bilo je: „Aha, to je sigurno za rođendan…“, a zatim je, za tom sretnom misli, kao strijela projurila druga misao: „Joj, a što će sad Anja?!“

Jer Nikol je željela psa, a Anja je za psom žudjela. I danima nas izvještavala koliko je blizu ili daleko njezina želja od ostvarenja, što kažu mama i tata, koliki je napredak postigla u pregovorima.

Taj trenutak kada sam pomislila „Što će sad Anja?“, bio je prvi u ovih, ne znam više ni koliko dana izolacije, kada sam pomislila: „Jesam li ja normalna?”

Drugi dan i Anja se pohvalila maltezericom Belom. I njezina se želja ispunila. Ja i dalje ne znam jesam li normalna, ali nekako se držim. Pomaže mi u mislima tu i tamo odlutati izmeđ dasaka dvorišne ograde:

Izmeđ dasaka dvorišne ograde
Gledam vojsku kako ide u korak:

Puceta, sjajna, žuta, u suncu blistaju;
Sviraju trublje, žute, sjajne, svinute;
Udara bubanj i žuti poklopci:
Prolazi banda… Na bijelcu oficir.

Ej, da se smijem popet na ogradu!
Lako ti je gospodični učiteljici:
Ona dođe ranije nego obično,
Visoko stane na školske stube… i vidi sve.

Rano dođe da nama ne da vojsku gledati.
A ja da sam učiteljica… pustio bih djecu pred školu:
Gledajte, djeco! A poslije ćete sjesti uokrug
I svaki će pričati šta je vidio.

A naša učiteljica, da! samo rekne odozgo:
U razred!… Koji prvi čuje, glasno zavikne:
U razred! U razred!… I svi odmah trčimo
Kao da nas čeka med, a ne računica.

Svima bi nam bolje bilo…
Da sam ja učiteljica!

[Dragutin TADIJANOVIĆ]

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■