IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 87. ■
Dječje rješenje za teške probleme
objavljeno: 23. prosinca 2021.

To je dobar omjer snaga – pomislila sam prošli tjedan gledajući skupinu od troje djece i tri odrasle ženske osobe kako polako idu prema Trgu. Išla sam tamo i ja. Uz mene je bilo 26 djece otprilike iste dobi i jedna odrasla osoba u pratnji. Kako je to onda dobar omjer snaga? Dobar je u odnosu na potrebe djece.

Niti sam se ja poželjela mijenjati s njima jer one imaju samo troje djece, a ja otprilike sedam puta više, niti su, vjerojatno, one umjesto sa svojim učenicima u šetnju i na kolače poželjele otići s mojima u Samoborski muzej.

Vjerujem da su one kao i ja u glavi prebirale misli: Imam li suglasnosti? Imam li dovoljno pratnje? Jesu li svi tu? Gdje da prijeđemo cestu? Samo da mi netko negdje ne istrči…

Ono što izvana izgleda kao lijepa zimska šetnja, iznutra je poprilična bitka s ogromnom odgovornošću za tuđu djecu.

Po povratku iz Muzeja vidjeli smo i čuli dreku, vrisku i zvukove razbijenog stakla. Bez ikakvog sam razmišljanja rekla djeci da samo produžimo dalje s druge strane Trga. Znala sam da se dogodilo nešto i da to nešto nije dobro, a još sam više znala da djeci s poteškoćama, koja su se našla usred sve te galame, u tom trenutku sigurno ne treba još tridesetak pari očiju koji će ih gledati u njihovoj muci.

Djeca u toj situaciji nisu mogla baš nikako pomoći, a da je više razumijevanja i manje osuđivanja, nisu se u njoj ni trebala naći.

Razgovarali smo o tome u školi.

Nisam htjela da moji učenici pomisle kako pri nailasku na problem jednostavno treba prijeći na drugu stranu (iako ponekad treba).

A što onda treba?

Pronaći Pedra uvijek je lako, ali ne pomaže.

Osuditi je lako, ali ne pomaže.

Prozvati je lako, ali ne pomaže.

Prijetiti je lako, ali ne pomaže.

U ovoj situaciji o kojoj sada, kao i o svemu, svatko ima svoje mišljenje, meni se čini da je na više strana  došlo do „prelijevanja“. A do prelijevanja dolazi kada voda curi u kantu, a kanta nema rupa kroz koju će dio vode isteći.

Iako obično mislimo da je rupa nešto što treba zakrpati, sanirati, zatvoriti…rupa je nešto što ponekad itekako može pomoći.

U školi često napravimo vježbu „kanta stresa“. Odlično je i slikovito opisana u knjizi OK. je ne biti O.K dr. Tine Rae

Svatko treba zamisliti da je njegova kanta ispunjena vodom. Voda označava stres (brige, probleme). Što se događa kada se kanta stalno puni, a čovjek ništa ne poduzima? Jasno je – voda curi iz kante.

Dolazi do prelijevanja.

A kako to spriječiti?

Djeca obično imaju jednostavna rješenja. „Treba zatvoriti vodu!“ obično je prvo rješenje.

Objašnjavam da to ne možemo jer će uvijek biti negativnih, nepredvidivih, neugodnih događaja, okolnosti, ljudi oko nas.

Voda kojom se puni kanta, život je i on je satkan od dobrih i loših dana.

„Onda treba poklopiti kantu?“ djeca odmah viču.

Dijelu je razreda već jasno da je to nemoguće jer smo kanta mi (a sebe ne možemo poklopiti).

Rješenje je u rupama (i djeca do njega dođu ako im se da dovoljno vremena da razmisle). Rupe su ono što nas smiruje, osnažuje, tješi, hrani…Nekome je to sport, ljubimac, bicikl…Nije važno što je – važno je da djeluje.

Na kanti treba probušiti rupe kako bi voda postupno istjecala i ne bi došlo do prelijevanja. Prelijevanja zbog kojeg se viče, galami, optužuje, osuđuje, pronalazi Pedra…

Na kraju jedne i uoči početka druge godine u kojoj ne znamo što će se događati, kakav će biti sastav vode kojima će se puniti naše kante, želim nam svima da pronađemo i njegujemo rupe na svojim kantama kroz koje će istjecati sve ono što ne možemo nositi i čega nam je previše.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■